Nisu prošle ni dvije godine otkako je Mark Erelli albumom "Delivered" iskoračio iz anonimnosti trubadurske scene Nove Engleske u prvu ligu americana izvođača. Iako je već tada iza sebe imao šest albuma te titulu jednog od najtalentiranijih autora lokalne scene, tek je s "Delivered'" uspio razbiti famu o sebi kao o tek još jednom u nizu dobrih, ali po ničemu posebnih trubadura, kakvima je okolica Bostona krcata.

Osobno sam tu ploču smatrao možda i najboljim americana izdanjem 2008., odmah uz sjajni drugi album Felice Brothers. S tim da je mala prednost uvijek išla Braći zbog originalnosti njihova zvuka, dok je Erelli, usprkos očitom talentu u skladanju žanrovskih pjesama, ipak bio upravo to - netko tko odlično pliva u zadanim okvirima i tko nema potrebe ni želje izaći iz njih.

"Delivered" je ponudio hrpu sjajnih pjesama koje su se slobodno mogle naći na albumima Lucinde Williams, Ryana Adamsa, Jasona Isbella, Jaya Farrara ili Stevea Earlea. Da ne govorim kako su debelo nadmašivale sve što je ikada napravio Josh Ritter, Markov donedavni kolega s etikete. Rittera moram spomenuti ne samo zato što su on i Erelli izvedbom i glasom dosta slični, već i zato što su im karijere isprepletene na više načina. Naime, Rittera su također u nekakvoj birtiji otkrili i objavili upravo ljudi s Signature Sounda, nakon čega je Josh postao miljenik indie publike i raznih poznatih faca (prije zbog svoje ekscentričnosti nego naročito kvalitetnih albuma), te se počeo prodavati po soundtrackovima i reklamama (a to je za većinu današnjih autora glavni izvor prihoda, prije koncerata, a osobito prije prodaje ploča).

Plus, Ritterov najbolji prijatelj i nezamjenjivi suradnik još od studentskih dana, basist Zack Hickman, čovjek je koji stoji iza produkcije "Delivereda", te je možda i najzaslužniji što je Erelli konačno odbacio tu folky njonjavost ranijih radova, postao nešto žešći, konkretniji i, prije svega, uvjerljiviji u izvedbi svojih pjesama.

Zanimljivo je i kako je gotovo paralelno s novim Erellijevim albumom, produkciju kojega opet potpisuje Hickman, izašao i novi Ritterov album, na kojem je Hickman i dalje nezamjenjiv u ulozi basista i uopće nekakve konstante Ritterovom lutajućem pretencioznom duhu.

S druge strane, Erelli je jednostavan da jednostavniji ne može biti. Po newsletterima koje šalje prilično redovito, jasno je kako se radi o običnom obiteljskom čovjeku, koji uživa u životu na obalama Massachusettsa, 99% posto gaža odrađuje na par sati vožnje od doma, a kada ne sklada u sumrak na svojoj verandi, igra se s djecom. Tip za kojega moraš navijati htio - ne htio.

Uglavnom, za novi album, Erelli je pripremio nešto mekše pjesme, rekli bi klasične trubadurske stvari kakve izvode redom sve njegove kolege s etikete i uopće svi trubaduri Nove Engleske, od Jeffreya Foucaulta i supruge mu Kris Delmhorst, do spomenutog Rittera i Roberta Fishera, lidera Willard Grant Conspiracy (doduše, nakon što je prihvatio savjete Sale Dragaša, Fisher se poprilično maknuo od korijena, ali to je za neku drugu priču).

Kako je paralelno radio i na zajedničkoj ploči s Foucaultom nazvanoj "Seven Curses", na kojoj ogoljelim hladnim folkom istočne obale obrađuju klasične američanske ubojite balade (između ostalih i Neilovu "Powderfinger"), samo bez one bajkovitosti koja je toliko proslavila jednog Cavea, Erelli je, valjda da bi izbjegao poklapanja zvuka, ovaj novi samostalni odlučio začiniti countryem.

Sad, kako smo nedavno i pisali u osvrtu na Joy Kills Sorrow, country, a posebice bluegrass, iz nekog razloga postao je dominantni zvuk sadašnje americane. Na uvodnoj pjesmi "August", lijepoj folk baladi koja stoji sama po sebi što zbog teksta, što zbog strukture, imamo tako i violine, pedal steel i banjo, samo što isti nemaju nikakvu funkciju, osim golog ukrasa.

Slijedeća, "Everything In Ruin", prekrasna je pjesma, s melodijom i refrenom na kojem Erellijev ugodni vokal dolazi do izražaja, ali umjesto da poleti na krilima produkcije kakvu smo imali na "Delivered", gdje su upadi električne gitare, klavijatura i uopće klasični rock zahvati stvari dizali na novu razinu, ona se s tim country ukrasima nepovratno gubi u moru prosječnosti.

Slijede dvije poprilično nezanimljive folk balade, te album opet živne tek na petoj pjesmi nazvanoj "Basement Days", koja je nastavak onoga gdje je Erelli stao s "Delivered". Pravi americana biser, električni folk nabrijane izvedbe u stilu Dana Berna s refrenom kakvoga se ne bi posramio ni Ryan Adams. Nažalost, do kraja ovakvih momenata praktički nema, sve se svodi na balade pisane za izvođenje po bostonskim čajanama, s povremenim country aranžmanom viška i s tek dva kratka Whiskeytown izleta srednjeg tempa, toliko uobičajena da ih nema potrebe ni navoditi.

Prvo sam pomislio da su možda velika očekivanja glavni razlog popriličnog razočaranja ovim albumom, ali onda sam skužio da je "Delivered" prije svega bio skup vrhunskih pjesama. Koje nisu bile najoriginalnije, nisu bile ni previše stilski bliske, ali su bile -vrhunske. Materijal na "Little Vigils" je tanak, što sva ova različitost zvuka i smjerova kojim se pjesme kreću samo dodatno naglašava. Da su pjesme bolje, svejedno bi bilo čime su ogrnute - gotikom, countryem ili rockom.

U ne tako davnim danima, kada me svakodnevno druženje s "Delivered" oduševljavalo, pitao sam je li u pitanju labuđi pjev čovjeka koji je godinama na sceni, nikada nije snimio materijal vrijedan pažnje van sektaških krugova te kojem se konačno zalomio savršen album. Ili je, pak, dotični možda konačno naišao na dobitnu kombinaciju koju će musti još nekoliko godina, na zadovoljstvo svih nas. Odgovor je, pretpostavljam, nakon cijele ove priče jasan i vama. S tim da svakako preporučam druženje s Erellijem u labuđoj fazi ako isto već niste odradili.

www.markerelli.com
www.myspace.com/markerelli
www.signaturesounds.com