Right now I’m so fractured, and I hate music because it destroyed my life.

Mark Eitzel ne laže. Dramatiziranje mu nije strano, ali u ovom slučaju stvarno ne laže. Štoviše, ovisan je o toj istini koju nikada nije znao pripitomiti i koja ne prestaje biti predivna niti nakon što smo skoro svi zaboravili na njega. Ma koliko god ta istina u njegovim pjesmama bila surova i danas inspirirana samosažaljevanjem.

Iako su povratnički albumi dobivali pozitivne kritike, očito je nakon "The Golden Age" iz 2008. postalo besmisleno iznova okupljati American Music Club (pobogu, pa dugogodišnji gitarista Mark "Vudi" Pankler ipak ima stalan posao – vozi bus!). S druge strane Markova samostalna karijera je prešla u totalnu ilegalu, redajući skromne klupske turneje i albume na koje su se odazivali samo vjerni fanovi. Povrh toga, nenadani srčani udar ga je sredinom 2011. doveo da samog ruba egzistencije pa su daljnja financijska izdvajanja za buduća izdanja mogla postati problem. No, osim što se brzo oporavio, Mark je prošle godine imao nevjerojatnu sreću:  

I went to poor long-suffering [Merge Records founders] Laura Balance and Mac McCaughan with my horrible demos. I think Laura’s reply was [pityingly], “Oh Mark. Really?” Finally we got some money from a friend of my manager’s who won the lottery, he loaned us some money. And Merge liked it, God bless them, and they put it out.

Album "Don't Be a Stranger" je tako ispao jedan od njegovih najboljih, a mogao bi čak funkcionirati i kao logičan nastavak na "Love Songs for Patriots" i "The Golden Age". Bez obzira što se još uvijek vraća nekim situacijama i likovima iz davne prošlosti, Mark je na ovom izdanju više zagrebao u vlastitu ranjivost i vječne nesigurnosti. Samo što je prema njima postao malo blaži, vrlo vjerojatno svjestan novonastale situacije nakon srčanog. Jedino je šteta što mu pozitivne kritike dežurnih fanova neće osigurati mirniju i sigurniju budućnost. Čak su se i u Mergeu, svjesni da je "Don't Be a Stranger" možda njegova posljednja šansa, potrudili oko neuobičajene promocije koja na kraju nije prošla sjajno, vrlo vjerojatno jer je u svojoj srži više tjeskobna nego zabavna.

Iako je sada više nego ikada spreman banalizirati svoju neprilagodljivost, otuđenost, anemičnost i sveopću unesrećenost, iskrenost i defetistička humanost ga još uvijek drže podalje od patetike i pretvaranja. Dokaz tome je jednostavna "All My Love" nakon koje mu morate vjerovati da je ljubav jedina prilika za izdizanje iznad svakodnevnog hrvanja s demonima. Dakako, kroz većinu pjesmama ljubavne tematike prevladava strah od nenadanog rastanka, do kostiju prestrašen zbog svoje financijske i zdravstvene situacije ("Why Are You With Me"). Priznaje da je na "The Bill Is Due" i "Nowhere to Run" pokrao aranžmane Roberta Kirbyja s albuma "Five Leaves Left" Nicka Drakea, samo što su ove pjesme, srećom, daleko od ultimativne definicije tuge s jedne "Way to Blue". Ipak, čak ni ovaj put nije se ustručavao od zlovoljnih stanja pa je "Oh Mercy" pravi vodoskok frustracija primjeren najopasnijim danima American Music Cluba.

Nepravedno su nestajali i ponovo se pronalazili mnogi heroji (Alexa Chilton, Paul Westerberg…) pa se nadam da će i Mark dobiti priliku zablistati još nekoliko puta prije prave penzije. Iako "Don't Be a Stranger" donosi dašak nade i neophodni smiraj, riječi najdražeg Žikice Simića iz davne 1993. još uvijek odlično opisuju najtužnijeg čovjeka na svijetu:

Kad peva, Mark Eitzel izgleda kao da su sve odbrane pukle: racionalizacija ne funkcioniše, potiskivanje ne radi, projekcija se ne upotrebljava. Postoji samo nesrećni čovek suočen sa nepodnošljivim bolom koji, u pratnji sebi sličnih očajnika, peva tu pred nama… Nema laži, name prevare, nema artističke manipulacije, rokerske transfiguracije, postoji samo krik urbanog očajnika praćen gitarom i bubnjevima… (prepisao iz svete knjige "Električna zastava – Tajanstveni voz za neonsku dugu")

markeitzel.blogspot.com