Prošle sam godine počinila veliku nepravdu albumu koji sam možda i najviše slušala, "Nepentheu" Julianne Barwick. Zaljubila sam se na prvo slušanje i bio mi je drag pratitelj tijekom prilično turbulentnih nekoliko mjeseci. I mislila sam tad – kao što mislim i sad – da je to album koji bi svatko trebao poslušati. Toliko je jednostavno lijep i topao i još mu se vraćam. Ali vrijeme je proletjelo i jednom od najdražih albuma prošle godine dospjela sam posvetiti tek par riječi na onoj godišnjoj listi dragih albuma. Gotovo se ista stvar dogodila s Marissom Nadler. "July" me dobio na prvu i jednostavno uselio u moje slušalice, a sa svakim sam slušanjem bila sve oduševljenija slojevima i slojevima koji su se otkrivali. I opet sam ga gotovo zaboravila napisati, a to bi bila šteta jer je riječ o albumu za koji sam nakon nekoliko tjedana slušanja sigurna da neće plesati samo jednu sezonu, već ću mu se opet i iznova vraćati.

Poveznice između Julianne Barwick i Marisse Nadler ne staju samo na mojem uznapredovalom Alzheimeru: i jedna i druga stvaraju nešto što bi u najširem smislu mogli nazvati „dream folkom“. Ne znam koju drogu jedu oni koji smišljaju takve odrednice i što bi one zapravo trebale značiti, ali obje stvaraju nježnu, sanjivu, ali i nevjerojatno slojevitu i gotovo ambijentalnu glazbu, obje imaju te nježne i ekspresivne soprane (i odmah da priznam, sopran mi nije među dražim ženskim bojama glasa) i obje traže da se njihove pjesme stvarno slušaju: ne s pola uha, nego doista, tako da moraš ostaviti ono što trenutno radiš i posvetiti im dužnu pažnju. Jer, glazba je toliko nježna da ju je lako pretvoriti u ugodnu pozadinu dok radiš nešto drugo.

Ali, iako su dvije umjetnice slične – i da, obje vuku korijene iz najboljeg što folk glazba ima za ponuditi – nevjerojatno su različite. "Nepenthe" je meditativan, nježan. "July" je mračan, tužan, na trenutke i okrutan. Zapravo je nevjerojatno koliko je tuge upakirano u tih 11 pjesama i iako me generalno ne zanima previše o čemu je umjetnik mislio dok je nešto stvarao (pisao, skladao, snimao, crtao), ovog sam puta išla istražiti je li mi osjećaj dobar i je li ovo album o prekidu. I jest. Ali nema straha: daleko je "July" od ikakve patetike, ili od Adelinog pristupa pjevanja o ljubavi većoj od života. Ako je i prekid bio okidač za nastanak ovih pjesama, one se mogu i čitati kao soundtrack svakog životnog poraza, svake minus faze, pa čak i onog osjećaja nostalgije za prošlošću koja se nikad nije dogodila (ili za budućnošću koja se tek možda dogodi). Saturday, maybe you'll come down to see me, we'll walk around. I know better now I don't get as high that I can't see the leaves turn from green to brown, pjeva ona u "Firecrackers".

I ne ide na bolje: u "Anyone Else" je ispisala možda najogorčenije (i najogoljenije) stihove koji možda i najbolje (barem od onog što sam čula, a utvaram si da sam čula mnogo) opisuju osjećaj razočaranja kad jedan lijep balon iluzije pukne: Sometimes the night brings me back to you and I look at the time spent wasted on you / What a lie you were living then you could've been somebody's better side.

Naglašavam stihove jer su jednostavno sjajni i kad obratite pažnju na njih, ostanete iznenađeni da u tako malo riječi (a stvarno ih je malo) može reći tako mnogo. Tako ubojito, iskreno, golo mnogo. U jednoj pjesmi taj njen nježan sopran kao da reži was it a dream or something sinister?, a u završnoj – koja tako lijepo i prikladno zaokružuje album – mirno i nježno objavljuje maybe it's the weather, but I've got nothing in my heart.

Dajte priliku ovom albumu. Jest nježan, ali samo na prvu. Kad se otvori – i kad vam se uši otvore njemu – on kirurški precizno secira tugu, bol, očaj i onaj tup osjećaj za koji mislim da je poraz najprecizniji termin. Nije ovo prvi album nastao nakon emocionalnog brodoloma niti je prvi dnevnik neke ljubavi, ali je jedan od rijetkih koji te dnevničke crtice razlaže pred slušatelja kao biljke u herbariju, ne pretvarajući se da je nešto što nije niti da je bolji, čvršći, optimističniji. Nema sretnog kraja, nema heroine koja je pobijedila emocionalni slom, postoji samo jedna predivno talentirana žena koja je sebe izložila u svakoj noti i svakoj riječi. A to je mnogo, stvarno mnogo.