Marin Alvir, Robert Merlak, Marko Čavrak i Saša Matić ne odustaju od slaganja ogromne slagalice, one koja je svake godine veća za 30 i više novih komada (dva do tri albuma godišnje), koja prepričava život koji svakodnevno podcjenjujemo, koja nam indirektno poručuje da bi bilo jednostavnije tražiti odgovore tamo gdje ih zbog ukorijenjene rutine i samouvjerenosti ne tražimo skoro nikada. Mjestimična dvosmislenost Alvirovih stihova nije tu da bi vas zbunila ili se s vama sprdala, ona je tu da bi potaknula inventuru misli.

"Na dobrom glasu" je zvukom i izvedbom bliži običnim albumima Marinade kao što su "Za svaki dan",  "Ultramarinada", "Čovjek svjetla" i mnogima prije njih. Ponovo se otkrivaju velike istine kroz male svakodnevne demistifikacije s rubova onoga što nepravedno pripisujemo dosadnom životu. "Na dobrom glasu" je zbirka svakodnevnih promišljanja jednog normalnog i dragog čovjeka. Marinada je antibend u kojemu sviraju i pjevaju ljudi koji vole druge ljude, one drage ljude koje bi oko sebe trebalo vezali srebrnom niti i puštali ih danju da pokupe priče koje ovoj sliče i priče koje nekuda vode. U kojem sviraju i pjevaju ljudi koji priznaju da im je potreban skok u prazno i koji mole da im se pričuvaju misli, jer sve ostalo bi bio lažni sjaj.

Jer sve ostalo kao da uvijek može imati taj lažni sjaj. Ovisi o nama. A Marinada kao da nema taj lažni sjaj. Pretjerujem i idem u krivom smjeru, ali samo trenutak. Možda ovaj antiband ide na živce i/ili je neatraktivan zato jer demistificira sve - općeniti sliku o bendovima, glazbu kakvu inače slušamo i život kakav svakodnevno vodimo. Ne preporučujem ih nikome. Ni najbližima. Možda bi funkcioniralo s malo starijom 30 + populacijom. Mislim, nije da sam se nešto posebno trudio oko nagovaranja, a očito je problem što još uvijek ne mogu normalno razlučiti zašto mi je slušajući Marinadu odmah jasno da cijela ta priča nikako neće uhvatiti korijene kod Nje i dragih frendova. Nije da znam previše ili sam poslušao dovoljno druge glabze. To bi bila jadna laž. Jedina istina je da slušanje glazbe za mene sve više postaje najprivatnija stvar na svijetu. I koliko god to zvučalo tužno, meni to zvuči sasvim normalno. I sva ta silna glazba mi zvuči sve bolje. I ovo više nema veze s Marinadom.

Uglavnom, ono što se dešava na posljednjih nekoliko koncerata ipak bi trebalo interesirati nešto veći broj ljudi. Meni su uvijek bili zanimljivi uživo i tako sam ih otkrio na jednom od Žednih uha, ali s vremenom je svirka postala intenzivnija i složenija. Kako vas uopće nagovoriti da navratite na sljedeći (sjedeći) koncert na kojemu neki totalno obični i ozbiljni (onaj skroz lijevo koji manipulira zvukovima mi je ipak malo sumnjiv) likovi iz Rijeke pjevaju u harmama, stišću botune, sviraju električni bubanj, sintesajzere i Guitar Hero Controller umjesto gitare?