Nepotrebne li kobasice. Nakon par odličnih recenzija slijedi jedan kupus. Zato savjetujem da slobodno preskočite tri do četiri odjeljka ako vas imalo zanima kakvom glazbom manipulira mladić iz naslova. Učinite to svakako ako trenutno niste u klimatiziranom prostoru.

Bliži se godišnji i već neko vrijeme osjećam onu opsesivnu potrebu da sa strane stavim još nekoliko novih ljetnih albuma. Bez strogih žanrovskih kriterija traže se oni koji bi potkrijepiti moju idealiziranu predodžbu godišnjeg odmora. Na moju nesreću ta predodžba skoro uvijek uključuje svjesni napor da u tih par neradnih tjedana nadoknadim sve što sam tokom godine propustio zbog posla, lijenosti i konstantnog kukanja. Znači, moje idealno ljetno ne bi trebalo biti samo putovanje, kupanje i izležavanje, nego i vrijeme kada sam sebe uvjeravam da mogu pročitati par knjiga, poslušati nekoliko preskočenih albuma, pokrpati pokoji ožiljak moje duge veze s Njom, voditi zdravu prehranu usprkos konstantnom lokanju piva i bevanda… Uglavnom, kao i svako ljeto, cilj je spoznati da cijelu godinu živim na pogrešnom mjestu, daleko od mora, dragih ljudi i zdravog razuma. Više-manje tipična i dosta jadna predodžba. Ne znam da li ću se napokon opametiti, ali ove godine se nazire tračak nade. Valjda to dolazi s godinama. Nisam još siguran da li se napokon prepuštam ljetnoj fjaki ili su moja glazbena aseksualnost i sveopća nezainteresiranost uzrokovane trenutnim zasićenjem. Neka vrag nosi pot listu i njezin beskrupulozan tempo.

Dakle, u trenutni izbor albuma o kojima ću vrlo vjerojatno pisati prije godišnjeg ne upada niti jedan koji bi se uklopio u moj idealni ljetni soundtrack. Taj izbor izdanja je na lageru završio više zbog tuđih prijedloga i mišljenja, nego po nekom mom glazbenog nahođenju.

Preostali su još US black metalci Nachtmystium, friški Sun Kil Moon, nedavni Pitchforkov best new music Julian Lynch i jedan dugo očekivani prvijenac koji sa zadovoljstvom prepuštam Vatroslavu s obzirom da to izdanje zaslužuje puno više od mog egzistencijalnog kalkuliranja pred godišnji odmor. Možda mi taj tjedan pauze donese malo sreće pa naletim na ultimativni ljetni album kao što je to prije koji dan uspjelo Flipu s The Soft Pack. No, ne nadam se čudu, već lagano pripremam neka stara i provjerena izdanja. A kako stvari stoje, izgleda da će otpasti i Sun Kil Moon koji će se po svemu sudeći ipak bolje snaći u nekim post-ljetnim lamentacija/meditacijama.

Album "Mare" Juliana Lyncha je izabran u zadnji čas i vrlo vjerojatno neće doživjeti moj godišnji, ali je zato dobro uletio kao predah između dva metala i kao pozadinska kulisa za prvi sparni vikend kojeg su obilježile frustracija uzrokovana neodlaskom na more ili barem Mrežnicu (draga i ja još uvijek nemamo auto) i nesnosna toplina zbog koje smo se Ona i ja između 12 i 14 u nedjelju barem tri puta svađali prija konačnog kuhanja ručka u sparnim uvjetima (eh da, nemamo ni klimu, a preostalu strpljivost treniramo na bazenu pored Doma sportova koji je odnedavno dostupan i u cjelodnevnom ljetnom rasporedu za građanstvo!!! Zalazak s dimnjakom toplane. Neprocjenjivo!). Toliko sam bio spreman ne komunicirati s Njom u prokuhanoj kuhinji da sam u susjednoj sobi opsesivno čito svaku stranicu novine. Čak sam između kolumni Slobodana Šnajdera i Đermana Senjanovića prožvakao intervju s Hebrangom. Upravo onda krenulo je kljucanje uz "Mare" koji se pokazao kao idealna lo-fi žvakača za moj dinstani mozak. Valjda je i to fjaka?! Napokon!

Julian Lynch je mladi etnomuzikolog koji vješto manipulira s fragmentima glazbenih žanrova kombinirajući folk, pop i jazz s egzotičnih melodijama drugih kultura. Zato njegov, na prvu loptu, tupavi lo-fi nije samo spontani sobni proizvod, nego glazba s pomno razrađenom strategijom. Kao i prvo službeno izdanje "Orange You Glad", "Mare" je ugodna kompilacija zvučnih obmana koje samo glume ili zazivaju spontanost. I to im savršeno uspijeva. Njegova početnika sreća (hvalospjevi ne prestaju nakon best new music titule) nagrađena je i s novim novinarskim izmišljotinama kao što su chillwave i glo-fi.

Bez obzira na prizivanje novih naziva za Julianovu glazbu, odmah se mogu prepoznati već provjereni utjecaji. Tako pjesma "Stomper" podsjeća na atmosferu s kultnog albuma "Rock Bottom" Roberta Wyatta, a akustična gitara sa "Still Racing" na mirnije Six Organs of Admittance ili na zaguljenu minijaturu M. Warda i Johna Faheya. Jazz je pomiješan sa sparnim i letargičnim šumovima, a afričke perkusije s tihim dronom.

Klasična pop struktura se jedva da razaznati kroz gustu maglu tihe elektronske buke, saksofona, sitara, klarineta, ksilofona i raznoraznih tipkala. Uostalom, ona nije ni važna, s obzirom da je konačni proizvod homogeni melos kojemu je primarni cilj atmosfera. Nije važno niti razumijevanje otpjevanih riječi s obzirom da se Juliana malo što razumije. Svejedno vam je da li se radi o engleskom, vonlenskom (Sigur Rós) ili baskijskom jeziku euskari našeg prošlotjednog junaka Joseba Irazokija.

Bez brige, ne prijete vam loši tripovi. Ova je glazba potpuno benigna i neobavezna. Nema prizivanja melankolije, već samo fjake koja paše dok se vaše tijelo nemilosrdnom brzinom šufigaje na sparini. Definitivno bezbolan izbor za ljeto koje je već otišlo na kvasinu. Kada vam se neda ni na more, a kamoli pristaviti nešto što bi vas natjeralo da plešete.

*** *** ***

Eto na. Javljaju portali ranu ujutro da je krenulo rušenje stabala, kopanje i privođenje aktivista u Varšavaskoj ulici u Zagrebu. Eto, dok fjaka caruje odgovorni se oglašuju, a bahati ruše.

*** *** ***

Ljetni albumi… hm… Mislim da ću ipak pričekati da procuri taj "Majesty Shredding" od Superchunka. Baš sam staromodan. Ili star?

www.myspace.com/julianlynch

oesbee.blogspot.com