Beirut March Of The Zapotec and REALPEOPLE: Holland Pompeii/Ba Da Bing! 2009.
Zach Condon je osoba koju možete proglasiti ultrapretencioznom, ali i ultratalentiranom. Sve je stvar na koji način gledate glazbu koju Condon stvara pod imenom Beirut. Condon je kao 16-godišnjak napustio rodni Albuquerque i odlučio se na putovanje Europom, otkrio ovdašnju glazbu i ovjekovječio ih na albumima „Gulag Orkestar“ i „The Flying Club Cup“. Sada nam nudi neku novu priču na albumu ili bolje rečeno na dva EP-a spakirana u jedno, a koji nose nazive „March Of The Zapotec“ i „Holland“.
Zach Condon je osoba koju možete proglasiti ultrapretencioznom, ali i ultratalentiranom. Sve je stvar na koji način gledate glazbu koju Condon (s pratećim glazbenicima) stvara pod imenom Beirut. Condon je kao 16-godišnjak napustio rodni Albuquerque i odlučio se na putovanje Europom, otkrio ovdašnju glazbu i ovjekovječio ih na albumima „Gulag Orkestar“ i „The Flying Club Cup“. Sada nam nudi neku novu priču na albumu ili bolje rečeno na dva EP-a spakirana u jedno, a koji nose nazive „March Of The Zapotec“ i „Holland“.
Dok je na „Gulag Orkestra“ Beirut nudio zanimljivu kombinaciju u Europi posljednjih godina popularne romske glazbe i nazovimo-ga-tako indie-rocka, „The Flying Club Cup“ u cijelu je priču ukomponirao i elementa francuske šansone. Oba albuma odlično su prošla kod slušatelja te je Condon dobio novi poticaj za daljnjim ekpsperimentima.
„March Of The Zapotec“ u 16 minuta svojeg trajanja Condona odvodi u meksički grad Oaxaca gdje surađuje s 19-članim puhačkim orkestrom Jimenez Bend. Treba napomenuti kako je ovih šest pjesama praktično nastalo za vrijeme nekoliko tonskih proba jer je Condon inzistirao na upravo takvom pristupu. Rezultat – dobili smo najbolju suradnju s world-music glazbenicima koje Beirut potpisuje. Jednostavno, Meksikanci koji za život zarađuju uglavnom nastupajući na svadbama i raznim drugim svečanostima, svojim tonalitetom odlično pašu Condonovoj boji glasa i stihovima. Iako dosta blažeg ritma od onog romskog koji je Condona uveo u svijet puhača, pjesme na „March Of The Zapotec“ jednostavno odišu dobrim raspoloženjem. U to se odlično uklapaju i Condonovi stihovi pa smo dobili i „La Lloronu“, jednu od uspješnijih „ulazaka“ trubača u indie-rock glazbu. Iako „March Of The Zapotec“ uglavnom nudi neke skice potencijalnih pjesama, upravo ovako složena cjelina donosi ono što je Condon i htio postići odlaskom u Meksiko. Nekakvo daljnje objavljivanje eventualnih „cjelovitih“ pjesama nije nužno i moglo bi čak biti i kontraproduktivno, ali što ako se među njima krije još poneka „La Llorona“? Za pretpostaviti je ipak kako će se cijeli rad sa Jimenez Bendom javnosti predstaviti ukoliko Meksikanci zajedno s Condonom odluče postati Beirut za potrebe ovogodišnjih nastupa na ljetnim festivalima gdje bi mogli biti rado viđeni gosti.
S druge strane, „Holland“ i nije djelo Beiruta. Condon je, naime, ovaj EP potpisao imenom Realpeople, a to je naglašeno i u imenu albuma. Novih pet pjesama, koje su daleko više od skica kakve nudi prvi dio ovog CD-a, Condon je napravio na svojem kompjuteru ponudivši nam još jedan vid svojeg stvaralaštva. On je, naime, i multinstrumentalist koji je snimio većinu instrumenata na Beirut albumima.
„Holland“ već u startu nudi pjesmu „My Night With The Prostitute From Marseille“ koja je i prije izlaska ovog albuma bila poznata zbog prisustva na nekim kompilacijama. Ako je „La Llorona“ bila vrhunac „...Zapoteca“, ova pjesma bez ikakve je sumnje najbolji dio „Hollanda“. Iako s pretencioznim (ili smiješnim, kako hoćete) nazivom, odličnim minimalističkim tekstom i u-uho-mi-brzo-uđe melodijom ova pjesma sigurno će postati indie hit i lako je moguće da ćete je moći čuti na nekakvim zabavama uz „Boy From School“, „Pilot“, „Such Great Heights“ i sličnim pjesmama. Condonovo lijeno pjevanje uopće ne narušava plesnost ove pjesme. Dapače, Beirut nikada nije zvučao optimističnije, barem u mojim ušima.
„My Wife, Lost In The Wild“, „Venice“ i „The Concubine“ donose sličan miks elektronskih zvukova, doduše u nešto manje plesnijim varijantama, i prepoznatljivog Condonovog vokala, a posljednja pjesma, „No Dice“ ostala je i bez vokala te na pravi način zaokružuje priču nove Beirut avanture.
Kombinacija „odlaska prema korijenima“ i upotrebe modernih sredstava rada na glazbi na ovom je albumu polučila odličan uspjeh, a meni je ovo najdraže djelo koje Beirut potpisuje. I ne, nikakve veze s pozitivnom recenzijom ovog albuma nema činjenica kako je meni dragoj osobi Beirut jedan od najdražih „plačipičkastih“ bendova koje često mora slušati jer, eto, provodi vrijeme sa mnom. Stvarno nema.