Najlakše je kada bend sam nametne uvodni citat.

Fuck your corpsepaint. Fuck your Vans shoes. Fuck your photo in the woods. Fuck your trucker hat. Fuck your Black Flag vintage shirt. Fuck your bulletbelt. Fuck the band on your back-patch. Fuck your record collection and fuck your scene. March into perdition.

Problem je što isti postaje nezgrapan ukoliko ga pokušate shvatiti iole ozbiljno. Pogotovo ako dečki misle ozbiljno. Što je u metal igri uvijek malo teže dešifrirati. Jedni znaju biti uvjereni da misle ozbiljno, a drugi su tu radi opsesije i/ili dugogodišnje veze sa žanrom i njegovim najekstremnijim formama. No, osim što metal može progutati svačiji stav, u prošlosti se najbolje regenerirao upravo u onim trenucima kada je postajao nesnošljiv, odnosno kada bi sirovi underground naglo izronio i mainstream pozdravio svježom rigotinom. Ono, prava ekipa mrzi falšu ekipu i zbog toga radi nešto novo i zajebano (nesvjesni da će uz svu sirovost i mržnju uskoro i oni sami započeti neki novi mainstream).

Nekada nije bilo izdašnije teme od metalskih nadmetanja u brzini/sporosti, stilu, tehnici i svjetonazoru, ali kako svaki podžanr u određenom trenutku polagano saturira, logično je da svako ponavljanje izvan specifičnog izvorišnog konteksta traži nešto više od pukog poštivanja forme. Dok su neki postali majstori prepričavanja jedne te iste priče, drugi beskonačno mutiraju ili traže spas u retro zvuku. No, pošto danas nema velikih metal rivalstava koja se uz pokoju medijsku intervenciju mogu financijski isplatiti, prostor nesnošljivosti postaje vidljiviji u nezavisnim krugovima, odnosno na mikro ne/scenama u kojima se zbog lake dostupnosti i sveopće hipsterije otvorio široki prostor u kojemu slobodno defiliraju raznorazni podžanrovski pozeri.

Crush the skulls of all fucking posers now!!!

Na prvu bih rekao da Gods of Chaos ne hejtaju samo pozere, ali malo tko će ih u tome shvatiti ozbiljno obzirom da ovo debitantsko izdanje krasi mastering Colina Marstona (Krallice, Gorguts, Behold... the Arctopus…). Ipak, okanimo se trendova i posvetimo se suštini. Ma koliko god se ista skrivala iza niza banalnosti ("Grinning with an Errection at the Gallows" i "Crystallized Telekinetic Mindfuck" - Wayne Coyne plaće jer Lipsi ove naslove neće moći iskoristiti na svom budućem albumu suradnja s grind penzićima).

Udar nikada više neće biti mjerljiv u onim gabaritima koje su za svaki podžanr zadali pojedini pioniri, ali dobra namjera je evidentna. Hiperventilacija mržnje je besmislena, ali taj militantan stav u kombinaciji s brzinom nije uvijek samo bespredmetni kolaž predvidljivih ekstrema, već idealan ispušni ventil za neukrotivu hiperaktivnost (bubnjar) i sveopće ludilo svakidašnjice. Osim uvijek zabavnog i infantilnog grind blasta i na momente zamorne potrebe za sveopćom destrukcijom, Gods of Chaos žele i uspijevaju zvučati neuhvatljivo i uvrnuto (da ne kažem novo, jer je to danas sve teže dokazati)  – kombinacija grinda, crusta, black metala, noise škripanja koje drži na okupu provale frenetičnosti i  un-technical death metala koji podsjeća na neuredni likovni kolaž poludjelog matematičkog genija.

Pokušaj razlaganja svega što se na ovom albumu našlo je besmisleno kao i redanje novih podžanrovskih usmjerenja (anomalija). Od grind sprintova na kratke staze do gitare koje kao nafrizirana bušilica svojim tankim zvukom zavidava slušatelja u neočekivanom i neželjenom smjeru. Pa onda još čudnovate feedback fore i mikro izleti u raslojavanje gitarističkih zahvata u svrhu bonus atmosfere tamo gdje je ne bi očekivali. Obavezno pogledati uživo iako na ovoj snimci zvuče bolje. Bend je očito znao što traži kada je stupio u kontakt s Colinom Marstonom.

Uglavnom, "March Into Perdition" traje samo 32 minute koje rado razbijam s dva velika odmora. Posebno se preporuča uz čašicu Donat Mg-a.

(Pobogu zašto i ovi domaći momci ne sviraju post-rock i ne puste nas normalne da 20 godina prekasno kupujemo black metal vinile i majice na kultne bendove?)

godsofchaos.bandcamp.com