Kad ja ne volim taj 'art'. Odnosno, možda bi točnije bilo napisati onaj 'art'. Onaj 'art' koji jako loše izbjegava klasifikaciju. U biti,ne tolko klasifikaciju koliko propisnost. To ti se tako može reći, jer se to tako prenosi. Nerazumljivo, pompozno, višesložno i s puno referenci na Holdena Caulfielda i Wildea i Borghesa. Ništa protiv načitanosti, ali ja bi da nešto/netko miriše, a ne bazdi na pamet. Ne volim mudar savjet ako mi ga netko prenosi na način koji mi daje do znanja da je davaoc informacije jako mudar. Ne volim melodramatičnost koja se može opravdat. Ne volim 'umjetnost' koja ti pokaže samo sve što nije htijela.

S druge strane volim emotivnu traljavost. Volim tinejdžersku anksioznost. Volim uvjerljivi 'odjebi zauvijek'. To je po meni 'umjetnost' (življenja). A u posljednje vrijeme uf-što-volim ove Mixtapes! Nemam blagog pojma ni tko su ni kak izgledaju, sve što sam uspio skužit je da su iz Ohioa. A sve što znam o Ohiou je da su od tamo Devo i da je tamo Jack Black poslao Kylea kad su vladali kao dva kralja nakon što su pobijedili kopilad iz gradske vijećnice. Nakon što sam poslušao Mixtapes naučio sam da tamo ima barem još jedno četvero ili petero ljudi (ne mogu procjeniti po zvuku, a slike benda nisam uspio iskopat) s kojima bi se isplatilo zaglaviti u liftu. Od uvodne "Sunrise"" koja otvara s 'When did my friends start doing cocaine and complaining?' znao sam da će ovo druženje biti na veliko veselje. Doduše nisam mislio da će druženje trajati 18 minuta i kusur sekundi, jer je windows explorer najavljivao 10 stvari. 18 minuta i kusur sekundi se pokazalo kao samo još jedan šarmantan aspekt ovog benda. Najkraća pjesma "Misplaced Missed Takes" traje 44 sekunde s tup-tup-tup-tup bubnjem na 240 bpma. Najzanosniji hard core s izmjeničnim muško-ženskim vokalom i stihom 'I really need to talk to you, but we can never tell the truth'. Svaka od deset pjesama nudi barem jedan ovakav nenametljiv aforizam i bolno precizan isječak iz, vrlo vjerojatno i vašeg, života. No, nije svaka pjesma tolko hard korična. Bez brige. Mixtapes su se pobrinuli da je cijela emo lepeza pokrivena. Od skakanja kroz prozor, pljuvanja po sceni, borbe protiv rok koncerata hikikamoriizmom do ljubavi i sjedenja na podu uz akustičnu gitaru. Izaći ću u susret onima manje sklonima avanturizmu i odvojiti brže- "Maps", "Nothing Can Kill The Grimace", "Misplaced Missed Takes", "Road Apples", "Hope Springs Eternal" i "Moonglow" dok su laganije - "Sunrise", "And If We Both Fail?", "Orange yellow", "Sunsets". Pa vi birajte.

Totalno zarazni pop/emo-punk (ma koliko mi te klasifikacije peglale stidne dlake, pogotovo u zadnje vrijeme) bi se zauvijek mogao definirati zvukom Mixtapesa. Izaberi godišnje doba i ono je osvojeno. Ako imate imalo zajedničkog s Mixtapesima, što ćete saznati vrlo brzo slušajući tekstove, bit će vam drago pripustiti ih u uši i po suncu i po snijegu. U mom slučaju, proljeće 2010. je zauvijek u znaku Mixtapesa. Nisam bio siguran koliko će ljubav trajati pošto je pop lepršava pojava i kolko vas zna na prvu oduševiti toliko vas sa svakim dodatnim slučajem zna i polako odjebavat. Test se dogodio sasvim spontano. Vrtio sam par dana za redom "Maps" i onda prešao na nešto drugo ostavivši Mixtapese da se tiskaju u redu s drugim bendovima na mp3 plejeru. Nakon par tjedan dana sam htio ponovno poslušati žensko-mušku bivokalnu lavinu, pogotovo "Nothing Can Kill The Grimace", i vanbračna zajednica je bila sklopljena. Ponovno sam proveo dva cijela dana u društvu nepoznatih ljudi iz Ohioa koji su odjednom znali više o meni i ja o njima nego bilo tko s kim sam sjedio u razredu u srednjoj školi. Mislim uzmite samo ove riječi kao primjer 'When I'm tired of everyone I know and cigarette smoke and attempts at parties.... And I'm not saying that I'm any better but at least I do all the dumb shit at home, 'Cause everyone's the same and everyone is lame, they can sing bad songs and dance ironically'. I onda to popratiš sa 'Fuck the world!! ....I haven't changed at all which is something that I'm proud of 'cause it's more than you can say' i imaš, po kojem poimanju, instant antihit. Mixtapes su smrtno ozbiljno napisali stih 'fuck the world', popljuvali glazbenu scenu i nazovifanove i to sve u prolazu! Bez puno truda. I još završili sa '...I still have stars that I'm chasing, I don't know why I complain'. Dobitna kombinacija! Niti u jednom trenutku nemate dojam da su Mixtapes bolji od vas i oni to jasno naglašavaju. Samo su malo/puno drugačiji i to će vam reći u facu ili slušalice. Sad, mogao bih vam nadrobit još pol kartice meni vrhunskog Mixtapes teksta, ali to ne bi imalo smisla. Tak i tak ćete sad ići skinut i preslušat album, jer ga je divna ekipa iz Mixtapesa stavila cijelog na net kako bi ga svi mogli besplatno skinuti. Pa kad nabacite slušalice nabacite i pokoji komentar ispod ovog teksta. Ovo je meni tol'ko mrak da me ful zanima kol'ko i zašto nekome neće biti.

Inače ova recenzija je trebala odražavati duh "Mapsa" i biti napisana u 18 redaka. Zanijelo me. Kao što me svaki put zanese ova ploča koja je uzoriti primjer kako pristupačnost i iskrenost nikako i nikad neće bit slabost. A kako su Mixtapes puno bolji pisci od mene završio bih sa još jednim citatom 'I drive past your house, I don't mean to look 'cause it makes me feel like a creep... a lot of times it's you that's on my mind, I think I've got a problem, It's nothing that will go away in time". Aaaaaaawwwwww.....

Ovo je muzika za sve koji vole Jeffreya Lewisa i Bad Brainse. I za Andriju Škareta. I za mene koji volim Lady Sovereign. Čak. :)

www.myspace.com/mixtapesohio
skidaj maps!