Prvi put sam čuo Majmoon skroz slučajno. Kopajući po pristigloj pošti za klub u kojem sam tada radio, u rukama mi se našao promo cdr poslan od strane benda par tjedana ranije. Nakon par minuta u playeru, skužio sam da nikako nije riječ o običnom (kako sam do tada imao dojam) post rock bendu već o nečem mnogo ozbiljnijem i zrelijem. Pola sata nakon navedenog događaja nazvao me prijatelj da mi prenese kako 20-ak kilometara od Splita u jednom tada također aktivnom klubu svira neki bend iz Münchena i pita me jesam li zainteresiran za ići. Koji bend? 'Neki Majmoon.'

Od tog dana koji se dogodio prije nešto više od 5 godina do danas Majmoon doživljavam kao jedan od onih bendova.

Druga anegdota vezana uz isti bend je da sam nakon sljedećeg odgledanog koncerta ovih ljudi odlučio napraviti label, staviti na kazetu Majmoon i Peach Pit iz Zagreba. Split kazeta se ubrzo pretvorila u split CD, ujedno najtiražniji i (vjerojatno) najpoznatiji proizvod Guranja S Litice.

Već u ljeto 2008., na nekoliko promo koncerata za navedeno izdanje koje sam pogledao u Münchenu i okolici, bilo je jasno da je bend na tragu nečeg življeg, monumentalnijeg, progresivnijeg. Nedugo zatim uslijedila je promjena postave, rad na novoj muzici sa dvije gitare i bubnjem te naposljetku muk.

Da je tišina duže potrajala vjerojatno bih i zaboravio na Majmoon, kao i, siguran sam, mnogi drugi slušatelji. Ako ništa sjećali bi ih se po ambijentalnim i intimističkim pasažima sa već navedenog split cd-a.

Dvadeset i šesti siječnja ove godine tišina je prekinuta ulaskom u studio gdje je bend potpuno uživo, bez ikakvih nadosnimavanja i popravljanja, za samo četiri sata snimio novih četrdesetak minuta muzike. Već u uvodnoj "Monkeyflow" kao da bend igra na kartu razbijanja prethodno navedenog dojma. U 6 i pol minuta brzog math rocka s, usudio bih se reći, i metal senzibilitetom, bend bez problema grabi naprijed i to u atmosferu brzine, daleko od ambijentalnog, jazzy post rock zvuka prethodnog izdanja. Na početku druge pjesme, vedre i poluspore "Inferno" to se djelomično mijenja u korist delayem ispunjenog gitarskog prebiranja, dok sam zvuk dvije gitare opet ne poprimi distorziran i snažan element već spomenut u prvoj pjesmi, negdje oko pete minute.

Ta agresivnost i kompliciranost itekako su dominantne na ovom albumu. Ipak, sve je tu – i emocija i nježnost i odlični aranžmani i onaj osjećaj dobro je što su opet s nama. U ovoj točki početno oduševljenje samo raste i s nestrpljenjem čekam ostatak materijala. Naravno, nadajući se da će rif kojim završava "Inferno" potrajati što duže. Stvar završava poprilično bučno da bi je naslijedila "Liberation", druga pjesma na albumu koja uz vokalne semplove ima i zavidnu količinu eksperimentalnog ugođaja, najviše zahvaljujući živahnoj upotrebi gitarskih efekata. Iskreno do boli i nabrijano, ništa manje od prethodne ili sljedeće stvari. Upravo na ovoj pjesmi vokal unutar citata izgovara 'let yourself be impressed' što je potpuno u dosluhu s onim što u tom trenutku počinjem osjećati. Na momente, usudio bih se reći Peach Pit na 45 okretaja, što, siguran sam, kao usporedba momcima iz Majmoon ne bi trebao biti neki osobit problem.

"Freedom To Obey" mogla bi predstavljati math rock verziju Carpenterovog klasika "They Live", kad bi se takva distopija na zajebantski i vedar način pokušala prenijeti u indie rock formu. I to je još jedan od fascinantnih elemenata ovog materijala – vedar je. Uz svu živčanost, vožnju u petoj brzini i samo povremena usporavanja, materijal je daleko od nadrkanosti i bijesa kakvog bi možda sugerirala do sada opisana atmosfera.

"Der Delfin" treća je pjesma od kraja i ona najviše ima dodira sa starim Majmoonom. Možda zbog upotrebe basa, kojeg na istoj i dvije nadolazeće pjesme svira Chaspa, drugi gitarist sadašnje postave (neki ga se možda sjećaju kao gitarista i perkusionista u još jednom odličnom bendu - Vuneny).

Lagani uvod koji mene osobno vraća u kasne devedesete i tako drag zvuk i opuštenost jednih Do Make Say Think ili Fly Pan Am, koji su mi i među najdražim primjercima žanra uopće. Majmoon se vraćaju 15ak godina unatrag, u najhvaljenije i najbolje razdoblje žanra kad nije bio sam sebi svrha niti opravdanje za bezličnost i dosađivanje za delayem i distorzijom. Ipak, bez velike glorifikacije prošlosti, želje da se negdje vrate, već naprotiv, sanjive gitare savršeno voze u real time, koji je i dalje vedar, opušten i samouvjeren. Koji naknadno samo prerasta u fantastičnu i impresivnu završnicu "My Neighbour Doesn't Have A Cat" i pokazuje kako se treba svirati instrumentalni rock 2012. godine. Moćno, s mudima, emotivno i samouvjereno.

Meditativna repetitivnost i monumentalnost završne postmetalske "Oj Gradino" ostavlja nas na čvrstom terenu, ne umanjujući ništa rečeno o prethodnih 35 minuta materijala. U najdužoj pjesmi albuma, koja ide skoro do oznake 8 minuta, očituje se sva eksperimentalnost sadašnje postave Majmoona i u isto vrijeme sva čvrstoća i jasan psihodelični senzibilitet, uz sitnu odu rodnom kraju onih članova benda koji nisu po rođenju Nijemci, izvedenu kroz minimalističke vokalne intervencije.

Sva navedena psihodelija i monumentalnost odlično su prikazani minimalističkim rješenjem omota čiji je autor Thomas Westner. Ako bih priču albuma skratio na dvije imenice rekao bih – emocije i muda. To može značiti mnogo različitih stvari u muzici ali ovo što Majmoon daju slušatelju nešto je na čemu im se teško može zahvaliti u jednoj recenziji. Remek djelo.

myspace.com/majmoonmusic

majmoon.bandcamp.com