Gigi nije bend. Gigi je projekt. Na ovim stranicama sam već rekao što mislim o projektima - kako u glazbi, tako i inače - a ni ime me nije oborilo s nogu. Gigi? Zvuči kao neki talijanski pornić s kraja sedamdesetih. Mislim, nije da imam neke posebne spoznaje o talijanskim pornićima s kraja sedamdesetih, ali ne mogu si pomoći, jednostavno mi tako zvuči. Ono, "Gigi na pikniku" ili "Gigi kao soboslikar" ili "Gigi na Vespi u jurnjavi rimskim ulicama od jedne do druge gospođice"... Okej, jasno vam je. Ako uspijete prijeći preko toga da ne slušate bend, nego projekt i ako vas asocijacije na filmove za odrasle ne smetaju (ili ste toliko blagoslovljeni da vam se uopće ne javljaju) i odlučite se posvetiti onom bitnom, sadržaju tj. glazbi, sva je prilika da ćete uspjeti izgovoriti samo: 'Ovo je dobro, jebeno dobro!'.

Gigi je pokrenuo Kanađanin hrvatskih korijena Nick Krgovich kojega smo nedavno mogli gledati i u Zagrebu s njegovim drugim bendom. No Kids, koji su imali baš ugodan i šarmantan debi album, svirali su kao predgrupa glazbeno teško spojivima Mount Eerie, ali ja sam, na svoju veliku žalost, tu prebogatu koncertnu večer proveo slušajući i intervjuirajući These New Puritans. Što ćeš, zahtjevi duše i zahtjevi tržišta često ne samo da ne idu jedan s drugim nego su i u direktnom sukobu. Često sam u tim bitkama izlazio kao pobjednik i uspijevao spojiti posao i zadovoljstvo, ali ovaj put me nije htjelo. Jedini bolniji trenutak bio je snimanje izvjesnog francuskog benda High Tone koji Anti možda nešto čak i znači, dok je za to vrijeme Lambchop pred tisuću ljudi pokazivao zašto je u tome trenutku bio jedan od najboljih bendova na svijetu. Meni.

Vratimo se Gigiju i njegovoj šetnji kroz pop naslijeđe. Da, ovaj album/projekt/bombonijera - zovite to kako vam drago - upravo je to. Pop glazba šezdesetih u ruhu toliko modernom da se doima retro. Zapravo, ne retro, nego autentično. Ove pjesme zvuče kao da su napisane i snimljene davno, ali nekim čudnim spletom okolnosti, nisu izašle u svijet prije 2010. To je pop kakav je nekada bio i pop kakav bi trebao biti - jednostavan, pitak, zaokružen i lijep.

Na albumu gostuje 39 različitih glazbenika, svaka pjesma ima svojeg pjevača, ali svi zvuče toliko prirodno i dobro kao da su te stvari pisane baš za njih. Tko zna, možda i jesu? Ima tu i poznatih faca, ali previše bi se mjesta potrošilo da sada krenemo u nabrajanje tko je od gostiju iz kojega benda i što svira ili pjeva na ovom albumu. Krgovich i njegov kompić, producent Colin Stewart (Black Mountain, Destroyer...), koji čini drugi dio jezgre projekta, ionako su detaljno popisali svakoga tko je makar umočio prst u ovu ploču, a popis, ako ste baš veliki ljubitelj takvih podataka, imate i na myspace stranici pa klikajte, guglajte ili radite što vas je već volja s tim informacijama.

"Maintenant" će na momente podsjetiti na Cameru Obscuru ili na Saturday Looks Good To Me, možda čak i na God Help The Girl - to je ta verzija nježnog i opuštenog popa koji može poslužiti kao odlična pozadina za proljetni ručak na otvorenom, ali ne gubi na vrijednosti niti ako ga iz pozadine promaknete u glavnog i jedinog aktera u vašim slušalicama i posvetite mu svu pozornost. Dapače, tek kada se pomnije posvetite ovim pjesmama, otkrit ćete da su to vrlo promišljeni, a opet intuitivni komadići glazbenog zrcala koji tek čekaju da budu okrhnuti i koji možda nisu nešto posebno mudri, ali su zato beskrajno lijepi.

Ne želim reći da su tekstovi bedasti ili nedostatni - ne, nisu. Glavna je tema neuzvraćena ili nesretna ljubav, a ponekih se liričnih minijatura nećete moći riješiti danima jednom kada im dopustite da postanu dijelom ionako prekrcane ladice nepotrebnih informacija koja u vašem mozgu sigurno postoji. Jedna velika prednost ovoga albuma jest to što se nitko od gostujućih pjevača ili svirača ni po čemu ne ističe niti možete primijetiti takvo nastojanje. Svi su posvećeni zajedničkom cilju - nastanku prekrasne ploče na kojoj glasovi, trube i tromboni, mandoline i saksofoni, violine i klaviri, gitare i violončela i još malo truba plešu u savršenom skladu i čine vas sretnima.

Ljepota je glavno obilježje ove glazbe. To je odlična stvar. Možda ste zbog toga prvog dojma skloni zanemariti ostalo, ali ne brinite, pokazat će vam ona sve svoje adute, samo joj treba dati priliku. To je kao da ste na kavi s nekom glumicom (mislio sam sada napisati Angelinom Jolie, ali nemam pojma tko je trenutni ultimativni simbol za lijepu ženu, nije valjda Scarlett Johansson?!) i u prvo ste vrijeme sposobni samo diviti se čisto estetskim kvalitetama, jebiga, ali polako i ostale vrline počnu ulaziti u vaše vidno ili osjetilno polje. Ako ste od one vrste koja niti nakon dva ili tri sata ne bi prestala zamišljati dotičnu gospođicu u porniću, pa makar i talijanskom, možda ova ploča nije pravi izbor za vas. Ako ste zadovoljni sami sobom takvi kakvi jeste.

www.myspace.com/gigitheband