DeMarcov prethodni album, "2", prvi put sam poslušala uglavnom zbog omota na kojem se on blaženo ceri, s rupicom između prednja dva zuba, u kariranoj košulji i s cigaretom u ruci, dok mu gitara visi preko ramena. Na pola sekunde možda hipsterski, ali izgledao je dovoljno kao krelac da pomislim da se radi o tipu koji, kao i ja, u pidžami ide po kruh i u videoteku i raspravlja s nama u kvartu o preciznosti galebova u letu. Sva sreća na blesavim omotima jer mi je "2" odmah postao jedan od dva najbolja albuma godine, ali DeMarco mi je važan ne samo zbog originalne i zezantske glazbe od koje nam je svima odmah bolje, nego i zbog onog što predstavlja. On je naš domaći, tu iza ugla.

U međuvremenu je klipan iz kvarta proputovao cijeli svijet, tulumario s komadima i indie queens svih boja, stilova i sa svih kontinenata, davao na stotine intervjua, glupirao se i svirao dok nije potrošio tu svoju gitaru za trideset dolara, i sad na "Salad Days" pokazuje da su oni sasvim zeleni dani prošli. Kad je prošlog proljeća nastupio u Zagrebu, činio se kao da u njemu ima životne gladi i veselja za tri autobusa i da svaki tjedan na turneji proživi po jedan život. Sada je malo je sazrio i malo se umorio, kao u stihovima naslovne pjesme "Always Feeling Tired, Smiling When Required", odrastao je i naučio da ipak nema besplatnog ručka. U najdramatičnijoj i najmračnijoj "Passing Out The Pieces" preko zida efekata orgulja od samo tri tona i sintićem dubokih tonova koji para površinu, pjeva 'Can’t claim to care, never been reluctant to share/ Passing out pieces of me, don’t you know nothing comes free?'. No, koliko god da se DeMarco osjeća krhkije, kao da se ispraznio i dao previše od sebe, ipak još nije za penziju na sunčanoj Floridi, a glazbeno i dalje uopće ne blefira.

Na albumu prevladavaju nešto sporiji ritmovi, no sve ostalo bitno i dalje je tu, od karakterističnog pikanja po gitari i lijenog baritona, do obilja ekscentričnosti u obliku ljigavo-sjetnih sintića s prizvukom 80-ih ili drvenih udaraljki koje daju latino štih. "Brother" je stara i razoružavajuća mantra o polaganosti s 'Take it slowly, brother… Let it go now, brother' s onim vijugavim, pimplavim trenutkom na gitari, nježnim činelama i s pravom dozom sablasnog zavijanja pred kraj. Taman. Nešto brža je krasna "Treat Her Better" s gitarom ljepljivom i neodoljivom, a ti njegovi podrumski Havaji opet su najbolji Havaji.

Mrvicu stariji i pametniji, DeMarco je i dalje onaj frend koji će vam gurnuti mokar prst u uho i puhnuti u njega ili će oblizati cijelu svoju gitaru, jer zato. Onaj (glazbeni) frend za kojeg vam je drago da za njega ne vrijede ista pravila i s kojim vam nikad neće biti dosadno, čak ni kad se skupa dosađujete.