Recenzije

Mac Demarco 2 Captured Tracks 2012.

utorak, 18. prosinca 2012

Čini se da je Mac DeMarco nekakav švercer. Blefer, slacker, klipan iz kvarta, kojem je eto pošlo za rukom napraviti odličan album, iako možda ni sam nije siguran kako.

Nekada davno smo moja kvartovska ekipa i ja pokušavali dokučiti imaju li galebovi tako oštar vid i precizno lete, dok se obrušavaju prema ribi u moru, ili se samo zalete i otvore kljun, pa što bude; dobro blefiraju pa na kraju ipak završe sa slasnim ulovom. Onda uvijek pomislim na jedan album od Flotation Toy Warninga koji se zvao "Bluffer's Guide to the Flight Deck" na čijem su omotu bili nacrtani galebovi u letu prema plijenu. Nisu baš djelovali kao da znaju što rade. Naš znanstveno potpuno neutemeljeni zaključak (zato što se nitko nije potrudio saznati činjenice), bio je da galebovi zapravo i nisu tako bistrog pogleda, ali da se uvijek nekako prošvercaju pa upecaju sve što im treba kadgod ogladne.

Čini mi se da je Mac DeMarco takav švercer. Blefer, slacker, klipan iz kvarta, kojem je eto pošlo za rukom napraviti odličan album, iako možda ni sam nije siguran kako. Možda nisam fer ni prema galebovima, ni prema Demarcovom talentu, ali ne prigovaram mu ništa i vrlo rado nasjedam na foru, album je stvarno odličan. Otvara ga "Cooking Up Something Good" koja počinje toliko lijeno da zvuči kao prva pjesma na kazeti koja bi se iz nekog razloga uvijek rastegnuta više od ostatka strane, toliko rastegnuto kao da se zalijepila i za kazić i za prste, a Mac dotle pjeva 'Ooo, when life moves this slowly, oooo, just try and let it go'.

U takvom tonu razlijeva se i ostatak albuma. Uz decentne i prigušene klavijature prevladavaju pimplave gitare, ponekad jangly do te mjere da zavijaju, toliko zavodljive da se povremeno sve ostalo zamuti i samo rasplinjuje. A Mac i dalje samo čupka po gitari, ziba nas i ziba, a melodija se uvija kao obrisi dima njegove cigarete, o kojoj pjeva s puno privrženosti u "Ode To Viceroy". Pjeva izrazito opušteno; nema potrebe za uzrujavanjem, on svoju dramu prihvaća s nepodnošljivom lakoćom, a glas mu je dubok i ugodan, no najbolje dolazi kad mu dozvoli da zaškripi i napukne u "Robson Girl". Time osvaja do kraja, i djeluje osobno i vraški iskreno. Možda je u tome tajna njegovog blefa. Demarca se ni u jednom trenutku ne bi moglo optužiti da se previše trudi, čak niti da se uopće trudi, no ovaj album šarmirao bi i najsumnjičavije jer je uz njega sve jednostavnije nego što se čini, užasno je jednostavno. A Demarco ipak jako dobro zna što radi, možda čak i ne blefira.

macdemarco.bandcamp.com