[Negdje pri kraju "Dead Man's Shoes", briljantnog osvetničkog britanskog trilera Shane Meadowsa, čuju se spokojni zvuci dojmljive M. Wardove skladbe "Dead Man". Tako ga, M. Warda, takoreći, upoznah.]

Subota je.

Real Madrid je kroz iglene uši svladao žilavu momčad Sporting Gijóna, a ja sam, bolešću svladan, nekako došepesao do kupatila i odradio jedno poduže tuširanje. Namjeravao sam se uspavati uz "Kartu i teritoriju" Michel Houellebecqa, ali vidjevši da je »Paulo Coelho liberalnih hrvatskih intelektualaca« napisao nešto laganije štivo koje, eto, nešto lakše pada na želudac, uključio sam "A Wasteland Companion" gorespomenutog glazbenika i, predmnijevam, ubrzo zaspao. Zaspati uz nečiji uradak, najbolji kompliment.

Nedjelja je.

Nakon ritualnog ispijanja čaja, nemirnog prevrtanja po krevetu i dnevne doze filmske povijesti u vidu Aldricheve gnjavaže "What Ever Happened To Baby Jane?", na red je došlo još jedno preslušavanje najnovijeg dvojako prekrasnog uratka gospodina Warda. O, da, zaboravio sam spomenuti: cijelu sam subotu preslušavao njegov novi nosač zvuka i, u jednom trenutku razvidne slabosti, odlučio napisati poruku Dražu kako je album odličan te da ja nemam što pametno napisati o istom. (Otud ovaj poduži uvod.)

No, tko ga jebe.

Nakon uspješnih kolaboracija sa Jim Jamesom, Conor Oberstom i Mike Mogisom (Monsters Of Folk) te Zooey Deschanel (She & Him), Matthew Stephen je odlučio izdati svoj sedmi samostalni album. Ali se, pritom, nije uspio riješiti buljooke glumice Zooey koja je - uspješno, moram priznati - sudjelovala na dvije pjesme na albumu, "Me And My Shadow" i "Sweetheart". Upravo te dvije pjesme, koje se nalaze u prvom dijelu, ponajbolje su na albumu. Prva je uspješno integriranje nekoliko zvukova; Morriconeovog špageti westerna, nečeg emvordovski nedokučivo-autentičnog i šećera u obliku kratke, ali glasne solaže na gitari. Druga je, pak, najbolji podsjetnik zašto su Kinksi i Beatlesi najbolji pop bendovi šezdesetih, te zašto je M. Ward jedan od njihovih najboljih, iako mračnijih učenika.

Jer...

Ward je podijelio album na dva dijela. Veseliji prvi dio, tužniji drugi dio. Naime, od jedne od uvodnih skladbi s albuma, vesele, proljetne te klavirom vođene "Primitive Girl" u kojoj Matt shvaća kako ona, primitivna djevojka, nije za njega, primitivnog dečka, pa sve do središnje, duhovite i elokventne "I Get Ideas", Ward je u dobrom raspoloženju. Već sam spomenuo zvukovne leitmotive koje pružaju Beatlesi i Kinksi, ali neću slagati ako dodam kako se osjeti svojevrsna atmosfera koja je krasila, recimo, drugi album Nick Drakea [obratit pažnju na "The First Time I Ran Away"] i treći album Belle & Sebastian. Poletno, uhu ugodno, kao stvoreno za kontemplativno te radno proljeće i ljeto.

Specijalist za balade koji ima nešto pametno za reći.

I've been shook so bad that I can not/stand to utilize my fears/So I gotta crawl after you/and tell you who I am, početne su riječi najbolje skladbe zvane "Crawl After You", klavirskog popa koji je tekstualno na dobrom tragu Waitsa u najnježnijoj fazi. Upravo kad čovjek pomisli da pjesma ne može biti bolja, uključuju se odmjereni zvuci violine, gitare i ječećih sintisajzera te ju vode slatkim stazama moje osobne retrospekcije.

[Poruka Žednouhom Mati: dovedeš li njega, dolazim na Terraneo!]