Povodom konačne objave trećeg albuma My Bloody Valentine već su napisane kartice i kartice teksta, ali nigdje nisam naišao na onu najvažniju stvar. Naime, opsesivno-kompulzivni poremećaj Kevina Shieldsa napokon je izliječen. Čovjek koji je svojedobno umalo ubio Creation Records jer nikako nije bio zadovoljan kako je "Loveless" zvučao pa je u nedogled produljivao vrijeme provedeno u studiju, u više je navrata najavljivao objavljivanje novog materijala. Godinama su te priče praćene prijetnjama kako 'će se ubiti ako album ne bude gotov do kraja godine'. No, vrijeme je prolazilo, imaginarni (ili stvarni, tko će ti ga znati) materijali bacani u smeće, a priča o trećem albumu za MBV postala je pravi mit. Rijetko tko je, a moram priznati da i sam spadam u tu skupinu, vjerovao kako će se taj materijal ikada pojaviti. Shieldsu se nije moglo vjerovati jer je bilo jasno kako čovjek pati od opsesije, a opsesije su gadna stvar.

Zbog čega se priča oko objavljivanja ovog albuma odužila na čak 21 godinu, 2 mjeseca i 29 dana? Pa, prije svega jer Shields navodno nikako i nikada nije bio zadovoljan tonskim zapisom zvuka kojeg želi stvarati. Nakon što se My Bloody Valentine pogleda/posluša uživo, ta priča postaje jasnija jer je stvarno teško takve eksplozije zvuka uhvatiti u snimci. Jebiga, 'soft as snow but warm inside' je snažan moto i ideja, ali teško ga je realizirati pogotovo ako to treba učiniti čovjek koji cijeli svoj život očigledno teži nekom savršenstvu.

Što se onda dogodilo u posljednjih nekoliko mjeseci prošle godine da je cijela ova priča napokon dobila sretan završetak, nije mi poznato. Sudeći po onih nekoliko priča u glazbenim medijima ni ovaj put se nije dogodio deus ex machina koji bi Shieldsa navelo da u par sati ili dana snimi materijal. Ne, i ova put je proces bio dug i mukotrpan, a Debbie je svijet upoznala s činjenicom kako je Shields de facto snimio cijeli album osim bubnjeva i Bilindinog vokala. Tek kada je sve bilo gotovo, bend je sve to odsvirao, dodao malo svog toucha i to je to. "m b v" je rođen.

I onda se, nakon što je bilo jasno da je Shields izliječio svoj poremećaj (ili ga barem sveo u razumnu mjeru), pojavljuje strah s druge strane zvučnika. Vjerujem da je veliki broj MBV fanova strahovao da na kraju to sve ne bi bilo jebeno sranje. Jer, legitimno je pitanje može li netko tko je svoju snagu crpio iz mladenačke energije, koja se bez iznimki veže uz shoegaze scenu s početka devedesetih, tu energiju crpiti na pragu 50ih godina svog života. Ja sam svakako bio jedan od skeptika. Dok se "mbv" skidao, prolazile su mi svakakve crne misli glavom, a miš se teško odlučivao stisnuti "play" na jubito kanalu na kojem je album okačen jer server službene MBV stranice nije izdražo sav taj pritisak. Bilinda, Debbie, Kevin i Colm su u uskom krugu mojih najvećih glazbenih heroja, mit o My Bloody Valentine je pomalo nestvaran, njihov utjecaj neslućen, a ona dva albuma s prijelaza osamdesetih na devedesete su remek-djela o kojima ne bi trebalo raspravljati. I sad bi to sve moglo pasti u vodu ili se barem dobrano pomutiti ako će "m b v" biti loš. Odnosno, on čak nije ni morao biti loš. Mogao je samo biti lošiji i to bi bilo dovoljno jer, kao što rekoh i kao što je općepoznato, to nije samo običan album. To je mit.

No, kako je dugogodišnje iščekivanje i zdrav razum ipak odnio pobjedu nad kratkotrajnom idejom o nepreslušavanju albuma dok mi netko kome vjerujem ne bi rekao da je on dobar, "m b v" sam u ranim prijepodnevnim satima te nedjelje, dok su u Gradu slavili Svetog Vlaha, prvi put reproducirao. I sve ostalo je, oj floskula mi, povijest. Koliko god imao povremenu želju ovih dana da izbacim nakratko ovih devet pjesama i koliko god bio svjestan činjenice da osobe iz moje okoline nisu baš na 'ti' s ovim zvucima, jako su rijetki bili trenutci da mi je neka zvučna kulisa ovih dana stvarala podlogu, a da to nije bio My Bloody Valentine.

Jednostavno, album je odličan. Od prvog tona prve pjesme ("She Found Now") istopio se strah o nekakvoj promjeni zvuka. Pjesma je pomalo ogoljena zbog nedostatka ritam sekcije, ali su tu urnebesno bučne gitare koje zauzimaju cijelu zvučnu plohu, a u svemu tome nisu nimalo agresivne te Kevinov sanjivi glas koji im daje onaj tako poznati kontrast. Sve je kao i prije. Soft as snow but warm inside! Pobjeda!

Druga i konačna pobjeda te potvrda da se isplatilo čekati (ok, možda ne ovoliko dugo, ali onda ne bismo imali mit) dogodila se tamo negdje na 4. minuti "Only Tomorrow", druge pjesme na albumu. Nakon što je Bilinda odradila svoju prvu vokalnu dionicu povrh cijele nove plohe majbladivalentajnskih zvukova, Kevin je otpočeo svoju gitarsku priču. Desetak sekundi nadogradnje svega što je odsvirano u dotadašnjem dijelu pjesme. Pa kratka stanka pa opet isto. I opet. I opet. I sve tako dok fade out ne ubije pjesmu koja bi, po meni, mogla trajati satima u tom jednom loopu koji je na prvi pogled isti, a u stvari je sve intenzivniji i intenzivniji. Kao što rekoh - pobjeda! Nikakvih sumnji nije više bilo, smijeh se na mom licu raširio od uha do uha, a ruke su automatski krenule svirati air gitaru. Glava je, naravno, bila spuštena.

Dvije pjesme su bile dovoljne za sređivanje misli i postavljanje albuma na njegovo mjesto, a onda je ostalo samo uživanje u njemu. My Bloody Valentine su, možda i smisleno, za prvi dio ove priče ponudili one 'klasičnije' mbv-ovske pjesme koje opet variraju ritmom i pričama. "Who Sees You" se lijepo nadovezuje na "Only Tomorrow", "Is This And Yes" je potpuno lagana, a u "If I Am" sanjivi Bilindin vokal dolazi do potpunog izražaja (Na "m b v" njen je vokal postavljen više ispred instrumenata nego je to do sada bio slučaj). Promjene se počinju događati u "New You" koju nosi pomalo madchasterski ritam (hit?), a nakon što sve eksplodira u fantastičnoj "In Another Way", sama završnica postaje potpuno suluda. "Nothing Is" na neki način predstavlja Shieldsovu svojevremenu zaluđenost jungle, odnosno drum'n'bass glazbom. Doduše, meni je asocijacija na ovu pjesmu bila Primal Scream na najtežim mogućim drogama, a ako ste imalo ikada slušali PS znate da je to zajebana konstatacija. Euforična "Wonder 2" završava u sličnom stilu. Doduše, malo je više klasično MBV-ovska, ali je lako zamisliti eksplodiranje razglasa za vrijeme izvođenja ove pjesme.

Nostalgija je gadna stvar i treba je se, kako je to Lejm lijepo nedavno rekao, kloniti što je više moguće. I sada, kada napišem da je ovaj album logičan nastavak "Loveless"-a, odnosno da je mogao biti objavljen i 1993. ili 1995. umjesto 2013. neki će reći da mi je "m b v" dobar samo radi nostalgije što ni najmanje ne odgovara istini. Pomama koja se posljednjih godina dogodila za revitalizacijom shoegaze glazbe pokazala je da taj zvuk nije zastario, a My Bloody Valentine su samo dokazali da se s razlogom smatraju nositeljima cijele priče. Cijeli ovaj album pršti od energije, živosti, pozitivnog ludila, kaosa. Atmosfera koju stvara je tako divno jednostavna. Puna energije, a opet opuštajuća. Nepregledno kaotična, a opet lagano prohodna. Potpuno ogoljena, ali i prepuna emocija. Soft as snow but warm inside, da ponovim po treći put.

"m b v" je prvi sjajan album 2013. Nekako ne bih volio da bude i najbolji album godine, ali težak su zadatak My Bloody Valentine stavili pred one koji će ih željeti nadmašiti. Kevin Shields ih samo negdje iz prikrajka gleda i zadovoljno se smješka.

www.mybloodyvalentine.org