Okej, dakle priča ide ovako: Christopher Owens imao je težak život. Možda ne toliko težak koliko zajeban. Prvo je, u dobi od šesnaest godina pobjegao iz kulta kojem je pripadao od rođenja, jer su, je li, njegovi roditelji bili u tom kultu. Njegov brat nije bio te sreće da umakne na vrijeme, bio je još dijete kada je umro od upale pluća budući da članovi tog kulta odbijaju tražiti profesionalnu medicinsku pomoć, Bog ih liječi. S dvojbenim uspjesima, očito. Kada se riješio okova kulta, roditelja i religije prvo se neko vrijeme vucarao po Texasu radeći sve one glupe nadničarske poslove koji su standardni dio biografija svakog poštenog američkog umjetnika, a onda se konačno preselio u San Francisco gdje je upoznao spaljenog Ariel Pinka i zasvirao u njegovom bendu Holy Shit. Par godina tezgarenja bilo je dovoljno da naš perspektivni mladac shvati da bi on radije svirao vlastite pjesme pa je oformio vokalno instrumentalni sastav Girls s kojim je objavio dva lijepa albuma i jedan divan EP. Slava, pare i obožavateljice su mu teško sjele nakon mladosti provedene u siromaštvu i odricanju, toliko teško da o njegovom dekadentnom životnom stilu i danas kruže legende, uzduž i poprijeko Kalifornije. I onda je raspustio bend i odlučio se krenuti u solo karijeru.

Jedan od povoda za takvu odluku bila je fatalna Lysandre. To je ženskica koju je upoznao na nekom festivalu pa su se zaljubili pa je ona dolazila kod njega pa su probali održavati vezu na daljinu pa nije išlo pa je on bio žalostan i utučen i čak je smanjio duvanje i neobavezni seks na račun slave, stvarno jest. Lysandre ga je dotukla. Ili mu se to samo tako činilo.

Dobro je da vrijeme liječi sve rane pa se čini da je Christopher prebolio svoju Lysandre, a isto je tako dobro da umjetnici malo pate jer tako nastaju najbolja umjetnička djela. Lysandre, mucica, nije dobila samo jednu pjesmu kao one bijede od Angie, Michelle, Maggie May i sličnih, o, ne; Lysandre je, pazi ti to, dobila čitav album, cijelih 11 pjesama (od kojih je jedna instrumentalni uvod kraći od minute, jedna instrumentalni izvod kraći od minute, a treća skoro-pa-instrumentalna jazzy jammaona koja može imati jednako veze s Lysandre i s Marijom Magdalenom, ali svejedno), što ti je inspiracija!

Nakon već spomenutog uvoda koji se, iznenađenja li, zove "Lysandre's Theme" slijedi lako slušljiva i pitka laganica "Here We Go", to je početak ljubavne veze, to je let zrakoplovom, u njoj se referira i na svoje koncerte i na onaj majstorski EP, dobra je pjesma skroz, možda malo slinava, ali dobra. "New York City" zaslužuje to ime, sasvim. Ima trubice (ne vjerujem da to upravo pišem, ali možda se u njoj čak malo pretjeralo s trubicama), poletna je i priziva momente Girlsa s drugog albuma. Slijedi joj dirljiva balada "A Broken Heart", prekrasna pjesma koja je meni ipak bila bolja u onoj verziji koju ste možda gledali ako volite Girls, onoj rudimentarnoj gdje je Christopher svira u kadi, a koju je Pitchfork snimio još davno, davno prije (skrolajte malo, evo tog videa dolje). Na tom su se sessionu našle i "Lysandre" i "Everything You Knew" i one su meni bile bolje tako, ogoljene. I dalje su to iste pjesme, dobre pjesme, ali manje nekada stvarno jest više. Za prenijeti emociju nije ti nužan čitav orkestar, sasvim su dovoljni podočnjaci, akustara i bol u glasu.

"Here We Go Again" još je jedna poletna i živahna dizalica, od one sorte koje vam, ako ih slušate na ulici, u slušalicama, čak i bez vašeg znanja razvuku osmijeh preko lica i malo ubrzaju hod dodajući vašem trapavom koraku skoro plesnu notu. (Jeste uočili, ima pjesmu "Here We Go" i dvije pjesme kasnije „Here We Go Again", meni je to baš dobra fora.) U ovoj se pjesmi (kao i u još ponekoj) provlači onaj instrumental s početka, Lysandrina tema, to je provodni motiv, lajtmotiv, ali to je toliko očigledno da mi je mrvicu neugodno što sam to sada otipkao. Stigosmo i do "Riviera Rock", nju sam već opisao, to je ona jammaona koja nekako dijeli album na dva dijela. Fina je pjesma, meni baš paše, totalno mogu zamisliti Opatijsku rivijeru i neke kul penziće koji si lagano tancaju na tu melodiju, a mogu zamisliti i da se u nekom veselijem svemiru ova pjesma zove kao ona Mind Takerova uspješnica s remek-djela "Vinjete 2000-2005" - "Karipske noći (boli te kurac)"; to bi joj ime sjajno pristajalo.

Promjena raspoloženja dolazi s "Love Is In The Ear Of The Listener" u kojoj je lirski subjekt sav nesiguran i propituje svoju ulogu glazbenika, čovjeka i persone. Mene je oduševio stihom „what if everybody just thinks i'm a phony" jer izraz „phony" nisam čuo ili pročitao još otkako sam prvi put čitao 'Lovca u žitu', a to je bilo jako davno. Album zatvara izvrsna pjesma, možda i najbolja na cijelom albumu. "Part Of Me (Lysandre's Epilogue)" koja odlično sumira cijelu storiju. To nije samo priča o Lysandre, već i priča o bendu (kao i čitav album, uostalom), 'you were a part of me/such a great big part of me/oh you were a part of me/but that part of me is gone', a ono što oduševljava je što ovi stihovi nisu nalijepljeni na neku tugaljivu melodiju, već sve pršti od veselja, sunčevih zraka, živahnog plinkanja po klaviru i bezbrižne flaute. Ovo je pjesma nade, a ne pjesma očaja.

Od ovog sam albuma očekivao strašno puno, a na prvo me slušanje bio malo razočarao (no, to je samo moj problem, naravno, glupa očekivanja). Polako je rastao, polako je pokazivao kakva mu je stvarna vrijednost i s vremenom sam ga naučio voljeti. I dalje ga ne volim onoliko koliko sam mislio da hoću, ali ga često slušam i u tom slušanju sasvim primjereno uživam, a meni je draže slušati ono u što nisam zaljubljen nego biti zaljubljen u nešto što ne slušam. Ako shvaćate što želim reći.

www.christopherowensonline.com