Brian Eno Lux Warp 2012.
Lux na latinskom znači svjetlo, a album doslovno zvuči kao soundtrack za umnu fotosintezu. No, na vama je kako ćete ju koristiti. To reward attention, but not (be) so strict as to demand it
Zašto je još jedan ambijentalni album Briana Enoa nakon njegovog dugogodišnjeg doprinosa tom žanru dočekan s toliko pozitivnih kritika? Pogotovo kada odmah postaje jasno da nova kilometarska (75 minuta!) kompozicija "Lux" nimalo ne odudara od njegove uigrane strategije samogenerirajućih glazbenih sustava, odnosno one glazbe koju je odavno definirao kao Thinking Music – onu koju se može slušati, ali se slobodno može i, grubo rečeno, zanemariti (ili kako je on to sam objasnio: to reward attention, but not (be) so strict as to demand it). Pa čak i nakon šanse da takvu glazbu vrlo jednostavno stvaramo sami koristeći njegove iPhone aplikacije "Scape" i "Bloom". Doduše, teško je da naši prsti na pametnim telefonima mogu zamijeniti moog gitaru Lea Abrahamsa i gudala Nella Catchpolea, ali nekako i sumnjam da je jedini razlog tolikog entuzijazma oko ovog izdanja, koje se slobodno može stopiti sa zvučnim manipulacijama s kultnog "Discreet Music" iz '75. i s još popularnijim "Music for Airports" iz '78., upravo činjenica da nam ga lansiraju Eno i njegova provjerena ekipa. Dobro, istina je da dugo nije ponudio baš ovako koncipiran ambijentalni albuma, ali sve mi se čini da novi radovi mudrog glazbenog vizionara i uvijek aktualnog pop producenta nisu toliko poželjni samo zato što nam ih servira upravo on. To je definitivno dobra garancija, ali mislim da će kroz par godina biti jasnije i još zanimljivije proučavati trenutnu hiperprodukciju i reaktualizaciju ambijentalne i slične eterične glazbe.
Njegova ambijentalna serija izdanja snimljenih/produciranih između 1979. i 1982. ("Ambient 1 / Music for Airports", "Ambient 2 / The Plateaux of Mirror", "Ambient 3 / Day of Radiance" i "Ambient 4 / On Land"), rana kolaboracija s Robertom Frippom iz 1973. ("No Pussyfooting") i možda njegov najznačajniji ambijentalni album "Discreet Music" iz 1975. su esencijalni dokumenti žanra. Ideju za snimanje takvih albuma dobio je dok je ležao u bolnici nakon saobraćajne nesreće gdje je vrlo tiho s ploče preslušavao glazbu odsviranu na harfi. U nemogućnosti da iz kreveta pojača glasnoću prepustio se novom načinu preslušavanja. U tom trenutku više nije bila toliko važna struktura pjesme koliko je to postala sama boja zvuka.
Tridesetominutnu kompoziciju "Discreet Music" je stvorena sasvim slučajno dok je radio na podlogama preko kojih je Fripp trebao improvizirati. Zanemarivši da se synth melodije ponavljaju u različitim kombinacijama "Discreet Music " se automatski odmotavala u beskonačnost (iako je kompozicija zbog ondašnjeg formata bila ograničena na jednu stranu ploče).
Princip skladanja za "Lux" je sličan i sam po sebi ne nudi ništa novo pa je tako uz već spomenuta stara pionirska izdanja iz sedamdesetih novi album lako usporediv i s "Thursday Afternoon" iz '85. i nešto mutnijim i mračnijim "Neroli" iz '93. Moglo bi se čak reći da "Lux" ima taj retro ambient štih! Što u biti nije nešto što biste očekivali u 2012. od ovakvog autoriteta. Kao da se više ne želi nametati inovacijama koliko svoja stara otkrića želi što više približiti novim slušateljima.
"Lux" je kompozicija podijeljena na četiri dijela čije se granice teško raspoznaju. Osim što se preporuča da ju konzumirate u komadu moguće joj se priključiti ili ju jednostavno napustiti u bilo kojem trenutku. Ukoliko imate strpljenja, a dosad niste imali iskustva s njegovim ambijentalnim albumima, neće vam dugo trebati da shvatite da nema tog niskobudžetnog joga/delfini pjevaju/šumi more ambijentalnog nusproizvoda koji može parirati ovakvom komadu. Kompozicija je prvotno korištena kao zvučna podloga u jednoj torinskoj galeriji, a Eno ju je promovirao i na Tokijskoj zračnoj luci Haneda.
"Lux" omogućuje preslagivanje zbrčkanih misli i definitivno pomaže u osvještavanju zanemarenih i važnih unutarnjih i vanjskih detalja. Vjerujem da će lako poslužiti u ugodnoj simulaciji dostizanja duševnog mira i neće joj biti teško usmjeriti vas prema ugodnom stanju slatke melankolije, ali njezine stvarne mogućnosti i primjene nisu nimalo ograničene. Lux na latinskom znači svjetlo, a album doslovno zvuči kao soundtrack za umnu fotosintezu. No, na vama je kako ćete ju koristiti (ponovimo - to reward attention, but not (be) so strict as to demand it).
Iako nekako sumnjam da ćemo uskoro u većem broju, kako Eno predviđa, sami stvarati glazbu koristeći samogenerirajuće sustave, ostaje otvoreno pitanje zašto je ovaj jednostavni princip skladanja uvijek toliko pogodan i uvijek iznova zanimljiv. Kakva je to nenametljivost koja tako dobro uspijeva opustiti i tonificirati um?
