Eto, pokazalo se kako je izlet neukrotivih šarmera iz grupe Lucero na veliku diskografsku etiketu bio kratkotrajan – iako su prvotne informacije iz obaju tabora govorile o ugovoru potpisanome na četiri studijska albuma, jedini album za Universal ostao je sjajan "1372 Overton Park", a friški "Women & Work"' objavljen je za ATO Records, pod okriljem u kojem se, među ostalima, nalaze i duhovna braća benda, Drive-By Truckers. Volio bih da je Luceru upalilo kod velikih, ali izostanak ikakvih promotivnih aktivnosti kakve su majorima inače na dispoziciji već je u samom startu potvrđivao pretpostavku o nelogičnoj koaliciji. U teoriji, veliki američki bend u čijem se loncu kuha gulaš brojnih američkih stilova, uzdignut na temeljima fanatičnoga nezavisnog sljedbeništva, naprosto se morao lakoćom dobaciti do reprodukcijskih uređaja dodatne publike, kako one starije na čijim se gramofonima Duane i Gregg Allman još uvijek sukobljavaju oko istih žena, tako i klinaca koji preko The Gaslight Anthem otkrivaju i onaj dio rokerske prošlosti prije punka. Praksa je na sve to samo dodala i bonusne parametre, od kojih je najvažniji bio onaj neopipljiv, neuhvatljiv, ali svejedno presudan osjećaj kako se sami Lucero, iako na prvi pogled bahati i neustrašivi zavodnici, ne osjećaju najbolje niti u potencijalu vrćenja u dizajnerskim kafićima ili stanovima manhattanskih manekenki. Oni su svoji na svome tek u salunima bez prozora, u koje zasljepljujuće svjetlo uđe tek kad kroz vrata ušeta djevojka ultrakratke minice i dugačkog dosjea.

Luzerska romantika, međutim, bend nije bila natjerala na pucanje u vlastite noge, jer je "1372 Overton Park" bio slojevit i raskošan album, na kojem Lucero ne samo da su otplatili sve dugove formativnim scenama s kojih su potekli, nego ničim nisu pokazivali da su ikakvi dugovi ikad uopće postojali. Široke e-streetovske klavijature premijerno predstavljene na 'Rebels, Rogues & Sworn Brothers' obogatili su trubačkim aranžmanima dragocjene soul tradicije svojega rodnog Memphisa i dobili zapravo prilično komercijalan album koji je tek kroz sitne detalje švercao bendove nazubljene pankerske korijene. A čak su i njih mogli naslutiti tek fanatični poklonici benda, tajno društvo koje se prepoznaje po citatima naizgled niotkud ubačenima u slučajan razgovor, majicama koje iz mraka iskrsnu na koncertima totalno drukčijih bendova, instant razumijevanju kod navođenja Lucera kao najvažnijeg benda na svijetu tijekom vožnji iz nekih inozemstava, s nekih drugih koncerata. Razmislim li malo bolje, fanatično poklonstvo benda zapravo je pleonazam, jer Lucero se ne trpi usput ili voli slučajno. Konkretno mi je iskustvo posvjedočilo: ako si poklonik, onda si i fanatik, a takvih, nasreću, bend u domovini, a pogotovo na svim krajevima vrelog Dixieja, ima dovoljno da danas debelo živi već drugo desetljeće. "Women & Work" je album rekuperacije i stabilizacije snaga, povratak u prirodno stanište, namijenjen ponajprije upravo najvjernijima, koji će se raspametiti već na kulerskom pozivu alright! na početku kaskajuće "On My Way Downtown" – NITKO alright ne izgovara frajerskije od Bena Nicholsa! – ali i koji će imati strpljenja kod, doduše rijetkog, manje uvjerljivog stilskog treninga.

Iznenađenja uključivanja gore navedenih instrumenata u postavu benda danas su jednako daleka koliko i dani kada su opore balade bile svirane na gitarama čiji su ključevi zatezali bodljikave žice koje su se zabijale ravno u srce. Lucero je u ovom trenutku uigran i samopouzdan bend sastavljen od verzija sebe iz svih svojih prethodnih razvojnih faza. Ruku na srce, niti ih je bilo previše, niti su se izmjenjivale naglo, pa naizgled lako kvarljiv hibrid uličarskog soul-orkestra zvuči svježe i razigrano, pogotovo u početnom dvojcu "Downtown/On My Way Downtown" (možda je bilo nepotrebno razdvajati uvodnu minutu prve od realnog početka ploče s drugom pjesmom, kad je ionako izvjesno da će ih na koncertima pičiti jednu za drugom) i raspojasanom rave-upu "Like Lightning", koju otvara country pijanist pristigao drito s Divljeg Zapada, koji se ne osvrće niti kad iza njega počne pucnjava gitarske solaže i flert pratećih vokala. Da, naslovna pjesma jest pomalo generička, a i "Juniper" je boogie bildanje kakvo zna zalutati na Lucerove albume, ali njihove su manjkavosti ponajviše autorskog tipa, dobrim dijelom nadoknađene kompaktnom svirkom grupe koja uživa u svojoj aktualnoj prozračnosti. Kao takva, ona je reprezentacija najboljih wingmana na raspolaganju Benu tijekom zavođenja djevojke koja na stolcu pokraj njegova već satima nestrpljivo čeka svojeg čovjeka u "Who You Waiting On?". Orgulje se opušteno nabacuju, trube lijepo rastu u refren, a čak i Ben zvuči kao da je pokušao turpijati svoje glasnice. Nije da ih je uopće moguće omekšati, ali i pokušaj bi se trebao računati.

"Who You Waiting On?" ujedno je i svojevrsna inverzija grandiozne soul balade "It May Be Too Late", u kojoj je čekač, s druge strane, pjevač sam, koji se primoran suočiti sa svim svojim grijesima dok se subotnja večer bliži zatvaranju barova, a njegove prijateljice ni za lijek: Now in the past I've gone astray, yes, I'm the one to blame. Sentiment je to koji smo od Bena čuli već bezbroj puta, a svejedno nikada ne omane u dolijevanju suza u viski. Koliko god da se pjesama može napisati o samoći bez žena u barovima, Ben ih može napisati barem 90 posto tog broja, tako da svaka njegova zazvuči i kao prvo i kao posljednje remek-djelo podžanra. Koliko god da ih i napiše, ja ću tupog pogleda uživati u 100 posto toga broja. Još tuplji i beznadniji pogled nepogrešivo će izazvati druga velika balada ploče, središnji mrak najbolje pjesme albuma "I Can't Stand To Leave You", čiju škrtu prijeteću atmosferu dodatno izbljeđuju začini staxolikih puhača i dašćućih vokala punašnih crnkinja kakve su znale pratiti The Black Crowes ili još prije i The Rolling Stones. Je li Merry Clayton još uopće živa? Možda je moja asocijacija rezultat stilski podudarne akustične verzije u kakvoj sam pjesmu prvi put čuo, ali meni "I Can't Stand To Leave You" djeluje poput nastavka "Shelter", koju je Ben napisao za soundtrack razornog filma "U zaklon" mlađega mu brata Jeffa. Bez ikakvih problema mogu zamisliti Michaela Shannona kako ostavlja Jessicu Chastain, mada to fizički ne uspijeva izdržati.

Cijeli tematski sklop traženja iskupljenja i spasenja u barovima punima mutnih tipova i anđela isčiketanih krila spajanjem je poznavanja čvrstih činjenica bendove poslovne strane i nešto slobodnijega fanovskog učitavanja primamljivo promatrati kao epilog divne pjesme "Hey Darlin' Do You Gamble?" s prethodne ploče. Kockarnica svakako nije bila idealno mjesto za promjenu Benove prokušane taktike, ali u toj pjesmi, vrhuncu dotadašnje bendove karijere, prvi se put odlučio zaigrati bez blefiranja, dajući odabranici jasno do znanja da će se prihvaćanjem njegove pružene ruke nužno morati početi kockati. Dobiti je mogla mnogo, izgubiti još i više, a sad je očito kako je umjesto avanture s njim izabrala tihi povratak svojoj višegodišnjoj sigurnosti, koju upravo manjak strasti i uzbuđenja čini lukom čiji se lažni mir češće promeće u pravi nego prokazuje kao opsjena. Ben zna da okrznuti ljubavnici na kraju uvijek ostanu sami – zajedno ne mogu zbog međusobnih ožiljaka, s drugima zato jer znaju koliko lijepo može biti. Svjestan da se na njega nije bilo lako kladiti, svojem se starom krugu vraća po utjehu, ali s barem zrncem staloženijeg rasuđivanja kao svojim novim najjačim oružjem. Zavođenju novih djevojaka pristupa kao razbibrizi, ne dopuštajući sebi pristajanje na mogućnost fatalnog ishoda, sažetog u stih iz klasične Lucerove njihalice "When I Was Young" u kojoj gitare i pedal steel (a i još jedno materjebno alright!) lome srce kao nekad davno na albumu "Tennessee": When I was young I'd fell in love every other day. Za to više nema potrebe.

Samo što ipak ništa ne jamči mudrost sazrijevanja koliko mladost, produljena koliko god, provedena u vrtoglavom ludovanju i luđačkom traženju uvijek novih ispunjenja, makar ona i bila kratkoročna. Očeve je savjete uvijek lakše ignorirati nego uzeti u razmatranje; srećom, riječi su to koje ostanu negdje u vjetru koji Bena prati na povratku cestama Tennesseeja i brdima Arkansasa u ubojitoj "Sometimes": Sometimes it's quiet in the middle of the night, sometimes it's lonely, sometimes it's alright, but tonight the silence is louder than a train, sounding like my father's voice calling out my name. Očišćena od svih aranžmanskih ukrasa, pjesma je to koju je lako zamisliti kao integralni dio startnog (polu-demo) albuma "The Attic Tapes", i koja o nepažljivima neprimjetnom razvoju benda svjedoči kako rafiniranom posvećenošću aranžmanske razrade, tako i tekstom koji je, baš poput "Mom" s prethodnika, dokaz Benove sve prisutnije želje za smirenjem. Tko zna dokad će ga ona uopće držati, život se zna poigrati tobom posebno onda kada si se ti prije nemilice igrao njime, ali svoj dio posla može obaviti. Završna "Go Easy" manifest je upravo tog plana novog početka, kontrast prijašnjem upražnjenju principa go hard, pjesma koju krešendo trubačke sekcije i bekvokalnog zbora u još jednom tributeu Staxu diže do božanstvenog vrhunca nalik na onaj iz "Dođi vilo" Pipsa.

Šansu prelaska među velike igrače Lucero su prije tri godine iskoristili kako treba, odnosno na najpošteniji mogući način. Dali su sve od sebe i upravo sposobnošću da svoj zvuk nadograde i evoluiraju bez rušenja mostova koji su ih do tamo i bili doveli snimili svoj možda i najbolji album. Iako, ne znam postoji li još ijedan bend na svijetu kojem apsolutno svi studijski albumi s pravom pretendiraju na takvu titulu. "Women & Work" (još) nije jedan od takvih – manje zbog one dvije slabije pjesme, više zbog smirivanju i konsolidaciji paralelne želje za osiguravanjem osvojenog teritorija sa što je moguće manje žrtava. Nesputana životna energija koja ih je dosad gonila golemim je dijelom zaslužna za sve te prekrasne ploče, ali je bome iz benda iscijedila možda i više nego što je bilo poželjno – koliko se puta uopće srce slomiti može? Ipak ne beskonačno. Novi sistem Benova životnog i muzičkog funkcioniranja naznačen je upravo na ovoj lijepoj ploči. Meni osobno, više od toga više ne treba.

www.luceromusic.com