Jedna od mnogih, mnogih grešnih užitaka koji se skrivaju u nulama i jedinicama mojeg računala pjesma je "Hoodie Weather" grupe The Wonder Years. Stvar nema puno kvaliteta, zvuči onako kako bi čovjek očekivao da zvuči Paramore da su zamijenili Hayley Williams s bradatim frajerom koji nosi degutantno niski dekolte. Od nepovratnog brisanja spašava ju samo jedan stih koji se, kako vrijeme dalje odmiče, pretvara u jednu od omiljenih mi mantri. 'Growing up means watching my heroes turn human in front of me' najbolje opisuje trenutačnu scenu iz koje dolaze Restorations.

Zadnjih par godina klasični rock doživio je novi procvat zahvaljujući Gaslight Anthemu, Hold Steadyu i ostatku ekipe. Malo je melodramatično govoriti o tome da su baš svi ti bendovi postali loši, ali izgleda da polagano ipak dolazi do izmjene ključnih igrača. Frank Turner se iz Billy Bragga ove generacije pretvorio u Billy Joela ove generacije, Gaslight Anthem malo je previše lupilo u glavu sviranje pred rasprodanim arenama, a Hold Steady prestali su biti relevantni onog trenutka kad ih je napustio Franz Nicolay. Tako su istu tu ulogu popularnog underdoga, koji su prije držali ti bendovi, preuzeli neki novi klinci. Vodeće mjesto i dalje je prepušteno Menzingersima, meni osobno prošlogodišnjim vlasnicima najboljeg izdanja, ali pojavio se veliki broj novih bendova spremnih da ih prate u stopu. Jedan od najboljih primjera upravo su Restorations.

Široj publici, iako je ovdje široka veoma labav pojam, predstavili su se na jako čudnom splitu s Rosettom. Dvije pjesme u trajanju od dvadeset minuta djelovale su kao Rosettino standardno iživljavanje s razno raznim efektima i pedalama, dok su Restorations svoju svirku pokušali prilagodili post-rock žanru. Konačni rezultat nije bio ništa posebno, ali ispalo je produktivno jer je bend na ovom albumu "LP2" iskoristio dosta elemenata post-rocka unutar svoje vizije klasičnog rocka. Početna stvar "D" odmah daje dobru definiciju njihovog zvuka. Pošto koriste tri gitare uvijek je jedna dežurna za stvaranje pozadinske buke na kakav su nas navikli bendovi poput Mogwai, dok ostale dvije soliraju i slažu prvoklasne riffove preko toga. Vokal neodoljivo podsjeća na Craig Finna, što samo podupire gore spomenutu tezu o genezi ovog benda.

Ne znam otkad je postalo popularno stavljati samo devet pjesama na album, pogotovo ako je prosječno trajanje istih negdje oko četiri minute, ali relativna kratkoća ide u koristi ovom albumu. Naime koliko god pojedinačne pjesme bile simpatične, u jednom trenutku počnu se spajati u veliku masu gdje ih je teško međusobno razaznati. Svaka stvar pokušava zvučati maksimalno himnično te sadrži gitare i bubnjeve veće od života, što genijalno zvuči na "New Old", ali ne pogađa baš svaki put. S trajanjem od okvirno pola sata album je dovoljno kratak da ne postane naporan, ali ima dovoljno vremena da bend odsvira sve što je planirao.

"LP2" nema tu ekstra kvalitetu koju je imao recimo "Sink or Swim", ali predstavlja mladi bend koji ima ono nešto potrebno da se jednog dana preobrazi u veliko ime. Ne bi me čudilo da neki treći novi klinci za par godina koristiti Restorations u istu svrhu u koju sam ja iskoristio bendove s početka teksta, kada dođe do još jedne neizbježne smjene generacija.

www.restorationsmusic.bandcamp.com