Low C'Mon Sub Pop 2011.
'Šta kažeš da si ti, izaslanik Božji? Supeeeer. Evo ti lijepo konjska zaprega, brod, što god želiš, lijepo pokupi svoje prnje i molim te odi što dalje'. I tako bi izvjesna gospoda pokupila svoje spise, svete knjige i slične potrepštine, okupila grupicu sljedbenika i krenula u potragu za svijetom u kojem će biti shvaćeni.
Da se danas pojavi psihotik poput Josepha Smitha, dali bi mu dijagnozu po kratkom postupku, bacili ga u rupu i sakrili ključ. Prije nekih 170 godina, čovjeka ne samo da su pustili na miru, već su mu dopuštali da se naseli gdje želi. Iako osobno nije doživio rađanje svoje države, njegovi sljedbenici su uspijeli zauzeti škrti komad zemlje i izboriti se za njega i svoj stil života.
Primjera radi, kada je prije 20-ak godina netko sličan Smithu porazgovarao s Bogom, odlučio da je vrijeme da osnuje svoju sektu i odcijepi se od svijeta, što se dogodilo? Pokolj, eto što. Tip se povukao na nekakav ranč, ali Waco u Teksasu nije mogao biti nova Utah. Zemlje za širenje nema, ako izazivaš vlast i način života većine slijedi ti brzi kraj. Što je stotinjak ljudi manje-više. Umjesto komada zemlje na kojem može biti slobodan i sveučilišta koje nosi njegovo ime, sve što je nesretni mesija dobio bio je loš TV film u kojem ga je glumio loš TV glumac.
Uglavnom, sve vam ovo pričam ne samo da vas zainteresiram za sociologiju (ovisnosti društvenih paradigmi o prostorno-vremenskom kontekstu), religiju (potrebi da se preda višoj sili i tako izbjegne odgovornost za vlastiti život) ili povijest (koju ionako pišu pobjednici), već da naglasim kako su ti ljudi koji žive oko Slanih jezera u Utahu stvarno posebni. A dvojac koji čini ovaj bend o kojem pričamo, Alan Sparhawk i Mimi Parker, bračni su par i tvrdi sljedbenici Smithovih učenja iako su se odavno preselili u Minnesotu. Da, da, ovo je bend dvoje Mormona, istih onih bez čijeg postojanja bi bili zakinuti za neke od najboljih epizoda South Parka.
Treba li imati predrasude prije nego se bacite na slušanje njihova materijala? Pa, samo ako ih imate i inače. Jer, Low su bend koji iza sebe ima itekako respektabilnu povijest - jedna su od prvih skupina koja je popularizirala termine sadcore i slowcore, složenice koje su se početkom '90-ih koristile kako bi opisale zvuk niza indie bendova koji su se izražavali tišinom svirke, sporošću izvedbe, odsutnošću zvukova (posebice melodija i bilo čega što bi služilo ugodi) i emotivnom hladnoćom.
Vremenski i idejno, ovaj pokret bio je, slično kao i eksperimentalniji i ritmičniji post-rock, odgovor nove generacije nezavisnih glazbenika na pravac u kojem se kretalo post-industrijsko društvo. Kao i sve ideje i ova se brzo potrošila, ostavši danas tek fusnotom za sve one voljne proučavati povijest pop-glazbe. Ali, Low su preživjeli. A to im je uspijelo zato što su Mormoni.
Serem. Donekle. Uspijelo im je to zato što su se bili u stanju mijenjati i evoluirati iz albuma u album, ali zasigurno im je pomogla i vjera i tvrdoglava ustrajnost u svoja uvjerenja, tipična za pripadnike kultova kojima se izruguju na svakom kutu svijeta, pa tako i na pot listi, leglu političke korektnosti. Tako se već na njihovim prvim albumima, ma kako utopljeni u minimalizam bili, mogla čuti crta životne radosti koja je dominirala nad u žanru sveprisutnim beznađem i monotonijom.
S vremenom su stizale i sve ljepše melodije, orkestracije, aranžmani, da bi sve kulminiralo na remek-djelu "Things We Lost In Fire". Na ovom albumu iz 2001. zaokružene su godine rada - uboli su svoje najljepše melodije, rasturili refrenima koji ne izlaze iz glave i prekrasnim harmonijama svojih vokala. S tim da je najveći uspjeh koji je ovaj bračni par napravio bio taj što su snimili pop-album bez da su se odrekli svog prepoznatljivog zvuka. Da, ovo su stvarčine koje možete pjevušiti, ali u isto vrijeme su tihe, krhke, tužne i spore kao da pričaju sve tajne svijeta.
Nakon vrhunca, neizbježan je pad. Iako su snimili još jedan nezavisni album, solidan dodatak na materijal s "Things We Lost In Fire", Low su ubrzo potpisali za Sub Pop, gdje su albume snimali rijetko (ovo im je tek treći u ovih desetak godina života u mainstreamu), vrijeme uglavnom trošeći na peglanje materijala i zamarajući se konceptima. Za producenta su dobili Davea Fridmanna koji im je, tipično, napuhao zvuk do krajnih granica, pretvorivši ih u svoju klasičnu šarenu igračku. To im nije najbolje leglo, pa ja za sljedeći put ispuhao zvuk, donio tvrđi zvuk, škrtiji, što je rezultiralo najmanje toplim od svih albuma koje su ikada snimili.
Treći Sub Pop album ne donosi Fridmanna. I hvala Josephu Smithu na tome. Ljudi su opet uzeli stvar u svoje ruke i konačno su nastavili tamo gdje su stali još početkom milenija. Čak su odlučili snimiti materijal u istoj crkvi u kojoj su snimili svoj zadnji pravi indie album, spomenuti "Trust". Doduše, zadržali su neke Friedmannove trikove i blagodati krkanja zvučne slike, Sub Pop je danas ipak glavna yuppie etiketa i ne znam što bi se dogodilo kad bi slučajno neki bend s nje snimio album koji ne zvuči dobro na vrhunskoj hi-fi opremi. Ali, pristup je očito puno slobodniji i životniji.
Pozitivnost je opet prisutna, harmonije su ugodne, melodije zarazne. Ok, priznajem, materijal dobrim dijelom jednostavno nije ništa specijalno, uvodne dvije pjesme zvuče kao tipična AOR-indie ljiga u koju su umiksani americana i folk samo zato što je to trenutno moderno, ali ne radi se o nečemu zbog čega bi ih trebali preskakati. Jednostavno, odmah ti je jasno da ovo nije album zbog kojega ćeš se poželjeti isključiti od svijeta kako bi meditirao, ali koji zato vrlo dobro može funkcionirati kao pozadina svakodnevnim aktivnostima.
Naravno, ima tu i nekoliko trenutaka zbog kojih vrijedi pozdraviti ovo izdanje. Pjesma poput "Witches" donosi Low iz najboljih dana, spreman dodati taman onoliko noviteta i sitnica koliko treba da se ne ponove. Pa tako samo ova sjajna stvar donosi gostovanje banjoa (svira ga tip iz Trampled By Turtles o kojima smo pisali oko Nove Godine) i pedal steela (svira ga Nels Cline, desna ruka Tweedyu u Wilcu).
"Especially Me" na refrenu zvuči kao Fleetwood Mac provučen kroz mašinu za pranje rublja, a "$20" kao nekakva Caveova drama. Sve ostale pjesme su barem ugodne, vokali Alana i Mimi u stanju su ih nositi od početka do kraja jer u biti radi se o jednostavnim napjevima složenim oko mantranja i jedva čujnog reverba, na mjestima uljepšanim tek toliko da ne otplove u monotoniju.
Za kraj su ostavljena dva momenta vrijedna posebnog isticanja - 8 minuta duga "Nothing But Heart" koja zvuči sjajno, iako u principu nije ništa drugo nego ponavljanje starog gradiva, gomila reverba, repeticije i građenja atmosfere od tišeg prema klimaksu, te završna "Something's Turning Over" koja sjajnim tekstom i strukturom više duguje Big Staru i Beatlesima nego indie korijenima.
Ovakva završnica možda je i poruka u kojem smjeru namjeravaju ići ubuduće, što definitivno nije loše. Dobrih pjesama nikad dovoljno, a sam "C'mon" ih ima taman da zasluži preporuku. Slušajući ga teško da možete steći dojam koliko dobar album je svojevremeno bio "Things We Lost In Fire", ali nudi više nego dovoljno poveznica. Ima tu povijesti, kvalitetnog popa, klasičnih žanrovskih trikova, a uhvaćen je i duh sadašnjeg trenutka. Ono, Low su očito profići koji se znaju pobrinuti za to da im proizvod bude dostupan, ali u isto vrijeme su i pojedinci koji slijede svoju viziju. Nema u ovom prvom ništa loše, a, srećom, ovo drugo se nakon dugo vremena opet našlo na repertoaru.
