Recenzije

Lovely Quinces No Room For Us EP Selfreleased 2013.

četvrtak, 7. studenog 2013

Prijatelju, jesi li čuo za Dunju? Ajde, nemoj biti seljačina, kako to misliš 'Koju Dunju?' pa našu malu, iz Splita, Dunju Ercegović, jebate. Nisi?

A Lovely Quinces? Znači li što to ime? Opet ništa. Brinem se za tebe, sada ozbiljno.

Sjećaš se onog Žura prije nekih sedam mjeseci, prvog Dunjinog samostalnog nastupa? Aha, da, tada si rekao da ne možeš doći jer neki prijatelji grade silos, a imao si i neke kasete za premotavati, ali si me poslije sa zanimanjem slušao kada sam ti na kavi pričao o tome kako nas je iznenadio pun Grič, krcat i kako je bilo fascinantno i skoro nadrealno kada je većina okupljenih zajedno s mladom damom otpjevala "Wrong House", pjesmu koja je u tom trenutku postojala samo na Youtubeu kao kućna snimka ambicioznog curetka s gitarom. I, da, rekao si mi da pretjerujem kada sam ushićeno govorio o tome kao o trenutku stvaranja povijesti, jednom od onih legendarnih 'sada i ovdje' kakve mnogi pokušavaju umjetno isprovocirati, ali oni se, ti i takvi trenuci, kao za inat dogode baš onda kada ih nitko ne očekuje i kada se u početku čini da će večer biti samo još jedan u nizu predvidljivih izlazaka s pićem i plesom. Ako imamo sreće.

Sjećaš se da sam ti rekao da je Dunja tada ubila i da se nisam smijao kada si me pitao 'Koga?' jer sam i dalje bio pod dojmom i uporno sam ponavljao da su pred njom velike stvari, a ti si se blago, dobrodušno izrugivao mojoj zaluđenosti i tresao mi svoj cinizam u brk, podsjećao me na to da nismo u Americi i uvjeravao me da osim mene i kruga mojih prijatelja, poznanika i grupice sličnih nam glazbenih luđaka nikoga nije briga što neka curička s gitarom ima za ponuditi svijetu.

Znaš što, prijatelju, te velike stvari o kojima sam ti pričao su došle, evo ih, tu su, na dva klika od tebe. Trebaš se samo usuditi.

Kako molim, to je dobro? Nije dobro, jebote, to je odlično, vrhunski, izvanserijsko. Svjetsko, a naše. Ne, ne, nemoj me prekidati. Slušaj još jednom, od početka do kraja. Ajde, redom. "No Room for Us" ti zvuči poznato? To ti je kvaliteta najvećih, vjeruj ti meni. Kažeš, baš ti se sviđa kako se iz melankolije razvije u bijes? Pa ajde da i od tebe dođe neka svrsishodna opservacija. Znaš, to ti je i inače Dunjina najveća kvaliteta, barem ako se mene pita. To kako iz šapta krene u vikanje, to kako krhka djevojčica u trenu postane razjarena žena i to kako je jasno da niti jedno ni drugo nije gluma ili prenemaganje, i jedno i drugo je ona, sto posto ona.

Molim? Što kažeš? I ti si to primijetio? Ajde, bravo. Lako je tako. Druga ti se više sviđa, kažeš? To ti je ona s početka, "Wrong House", ona ju je od anonimne studentice pretvorila u Lovely Quinces. Dobra je, da. Nije lako postići prepoznatljivost sa samo jednom pjesmom, ali kada je ovakva pjesma u pitanju, pa jebiga. Nije se moglo izbjeći, kada bolje razmiliš.

A "When I'm Gone"? Već prokušani trikovi? Možda si u pravu, ali hajde slušaj je malo bolje, zaboravi da znaš da je to samo curka iz Splita koja studira u Zadru i tralalala, samo je slušaj, slušaj je kako treperi i slobodno treperi s njom, neću te prozvati pičkicom, opusti se. Lako je srati o „već prokušanim trikovima“ kada se susretneš s nečim ovako dobrim.

Mene ti recimo ubija "Second Hand Heart". Najbolja pjesma. Najbolja. Pjesma. Ne samo na ovom EP-ju, već vrlo lako i najbolja pjesma objavljena čitave godine. Na svijetu. Sjećam se kada sam je prvi put čuo uživo, kada je svirala prije Kurta Vilea koji me malo zapilio. Možda i zato što je svirao nakon nje koja je ovu pjesmu izvela tako da je sve stalo, ono, ljudi su prestali čavrljati, konobari su se sledili s tim šugavim, razvodnjenim pivama u rukama, a ona je gore na pozornici derala glas i tukla po toj nevinoj gitari ne kao da nema sutra, već kao da sutra nikada nije ni postojalo, kao da postoji samo jučer i to jučer je užasno sjebano i njoj treba novo srce, pjevala je, prijatelju, kao da joj zaista treba novo srce i vjeruj mi, nema nikoga u publici tko joj u tom času nije bio spreman ponuditi svoje.

I onda kraj s "Mr Lonely Boy", čovječe kakav kraj, kakvo zatvaranje albuma. Tu je opet pokazala sve svoje snage, ležerna je, kao, i sve to ide nekako lako, usput, no reci mi kada si zadnji put čuo tako dobru pjesmu i molim, što me pitaš, zašto radijski urednici ovo ne puštaju svaki dan?

Zato što su debili, prijatelju, prokleti debili.

lovelyquinces.bandcamp.com