Loudon Wainwright III 10 Songs For The New Depression Proper 2010.
Ma što i gdje da su gurali u njih, činjenica je da ja ne poznam ni jednog Šibenčanina koji je u stanju napraviti dečkića. Evo, ako ću uključiti najbližu rodbinu i najbliže prijatelje, to je već 5 kombinacija s ukupno 6 curica. Ako ću uključiti ostale prijatelje, rodijake i poznanike, bez obzira na trenutnu adresu stanovanja, dolazim do podatka o skoro 20 šibenskim sjemenom proizvedenih pipica.
Mislim, od tri para koja poznam i koja trenutno čekaju prinovu, sva tri čekaju - pogodili ste. Ono, možda nemamo privredu ni pametnog čovjeka u gradskom vijeću, ali sproveli smo u djelo utopiju Jima O'Rourkea.
Sad, pitate se vi, kamo ovo vodi? Pa, kao prvo, htio bih zahvaliti vanzemaljcima što su nakon dinosaura odlučili stati na kraj i potencijalnim nogometnim navijačima i sirovinama. A kao drugo (i mnogo važnije) nadam se kako sam i ja kao punokrvni Šibenčanin bio dio eksperimenta te kako ću u dogledno vrijeme (ne prebrzo, ipak bih želio uhvatiti još poneku NBA sezonu u punom sjaju) pronaći nekoga s kim ću saviti gnijezdo. I strah me i pomisliti kako bi se osjećao kada bi sutra u tom gnijezdu umjesto preslatke djevojčice ugledao nekakvog Mini-Mea. To je, ukratko, jedan od mojih najvećih strahova u životu (uz onoga koji uključuje ozbiljnu ozljedu Kevina Duranta).
Loudon Wainwright III ima dvije curice, Marthu i Lucy. Neki zlobnici bi rekli da ima tri, ali Rufus je ipak dječak, bez obzira što njegove određene sklonosti i glazbeni izričaj govore drugačije. Uglavnom, Loudon je prije par godina u ruke uzeo jednu staru pjesmu izvjesnog opskurnog umjetnika Petera Blagvada i svojom izvedbom od nje napravio emotivnog monstruma.
Koji je na neki način zaslužan za sve ovo. "Daughter" sam čuo na kraju filma "Knocked Up", za kojega je Loudon napravio soundtrack. Naravno, odmah sam se uhvatio pauze na daljinskom dok nisam pronašao ime izvođača. Bilo mi je poznato, jer za Loudona sam znao od ranije - da ima nekoliko zanimljivih albuma, da je kultni izvođač, da se pojavljivao u seriji M.A.S.H. te da mu je karijeru obilježio nedostatak ambicija.
Kao i većini ljudi rođenih u dobrostojećim i zdravim obiteljima, Loudonu u životu nije falilo ničega, što je i rezultiralo time da se odlučio za ulogu umjetnika koji ne mora nužno doći na vrh svijeta. Uglavnom, tada sam krenuo kopati malo dublje po njegovim radovima i otkrio sam da je čovjek kantautor koji se naslanja na tradiciju Dylana i Guthriea (u kasnijoj country fazi i na Van Zandta), ali da je tu istu tradiciju na svojim ranim albumima početkom '70-ih debelo nadmašio ponudivši potpuno originalni vid kantautorstva.
Naime, odgojen kao dijete kapitala, Loudon je vrlo dobro znao da njegove protestne pjesme i društveni komentari ne mogu biti radikalni, jer on sam poznaje svijet kao jedno poprilično sređeno mjesto. Stoga su se njegovi stihovi uglavnom bavili njim samim i sitnicama koje život znače, a povremena kritika društva bila je upakirana u ironični komentar koji se uvijek zadržavao na konkretnim situacijama.
Dakle, ako ste poput mene nekada mislili da je Loudon Wainwright tek jedan dosadni stari kauboj, još vam nije kasno da otkrijete čaroliju njegovih ranih albuma. Ako niste mislili ništa, a volite Dylana, Neila, Dana Berna (možda najveći nasljednik kojega Loudon ima - sorry Rufus) ili pak nemate ništa protiv emotivnih a ciničnih, odnosno škrtih a teatralnih izvedbi uz akustičnu gitaru, tada su albumi "I", "II", "III", "Attempted Mustache" i "Unrequited" obavezna lektira. Ima tu još blaga, ali za početak je ovo sasvim dosta.
Najnoviji album malo odstupa od intimne formule. Iako se zadnjih godina uglavnom bavio projektima poput spomenutog soundtracka, country tribute albuma, rada u kazalištu i stalnim svirkama po klubovima, Loudon se ovdje hvata dnevne politike kao glavne okosnice albuma.
Naslov albuma sam po sebi dovoljno govori, s tim da se među deset novih pjesama za novu depresiju nalaze dvije prerade ("Panic Is On" i "On To Victory, Mr. Roosevelt") starih napjeva iz doba velike depresije '30-ih. Loudon ni ovdje nije nikakav angažirani roker koji želi promijeniti svijet. Čovjek je, kao i uvijek, spontan i opušten, spreman izazivati i pričati, ali bez ikakvih pretenzija ili eventualnih rješenja, naoružan samo akustarom i ukuleleom.
U nekim pjesmama ekonomska kriza je kontekst u kojem se raspadaju veze ("House"), u nekima je tek zastor iza kojega se odigravaju mali privatni odjebi teškim vremenima i, naravno, Alanu Greenspanu ("Times Is Hard"), ali uvijek je glavni motiv. Po tome je ovo čak i konceptualni album.
U sjajnoj "Fear Itself" tako Loudon nabraja Island, studentske kredite i Johna Maynarda Keynesa u jednom dahu, a u sjajnoj zezanciji "The Krugman Blues" pjeva o američkom ekonomistu Paulu Krugmanu i uopće shvaćanju današnje ekonomije od strane običnog čovjeka.
"Hallowen 2009" još je jedna banalna pričica o gubitku svega, ali već na sljedećoj "Middle Of The Night" Loudon pogađa u sridu (bit će gore!) sjajnim, mantričkim tekstom izvedenim u najboljoj Dylanovoj tradiciji. It's not the end of the world little sister, it's just the middle of the night. O, da.
Za kraj ostaju opet dvije zezalice, ovaj put u county ruhu. "Cash For Clunkers" govori o, kako i sam naslov kaže, rasipanju zajedničkog novca za pomoć raznim korporativnim gubitašima, a "Got A Ukulele" nudi poantu cijelog albuma. Situacija je katastrofalna, ali, hej, čemu se uzrujavati. Ionako nitko od nas pojma nema što se događa, niti ga iskreno zanima. Samo znamo da nas prcaju i zastrašuju svaki dan, tjeraju da se brinemo oko stvari koje ne razumijemo, stvari koje ne mogu racionalno objasniti ni oni koji se njima profesionalno bave. Stoga, sviraj svoj ukulele i ne truj se glupostima.
Ovih 30 minuta pametne, tople i zabavne kantautorske glazbe nudi sasvim dovoljno materijala i lijepih trenutaka da se svi zainteresirani zabave, bilo da ih je privukla tema ili Loudonov stil. Naravno, vrhunci ranih albuma nedostižni su, ali to u ovoj priči nije ni važno.
Loudon je složio simpatičnu ploču oko fragmenata jednog vremena, samo što je umjesto borbe i kritike ponudio zezanciju, opuštenost i zen. Što se možda ne čini idealnim rješenjem, ali zato se definitivno čini ljudskim. A kod Loudona je sve uvijek i bilo nadahnuto onim najljudskijim u svakome od nas.
p.s.
Ovu recenziju posvećujem svim djevojčicama na koje se referiram na početku. Sve što vam mogu reći je da se nadam da će svijet biti ljepši jednoga dana kada budete dovoljno velike da same pišete svoje pjesme, možda dijelom i zbog poneke zasluge moje generacije. I da ne zaboravim - sreća vaša što ne ličite na očeve!