...And You Will Know Us By The Trail Of Dead Lost Songs Richter Scale/Superball Music 2012.
Ovozemaljsko iskustvo posljednjih noise/rock romantičara
Na jugu...
Austin J: „C?“
Phnom Penh C: „Apatija prema stvarnim problemima svijeta prožima i proždire nezavisnu glazbenu scenu već više od desetljeća. Treba biti glasnogovornikom nečega što ljudi stvarno trebaju čuti. Vrijeme je da se izgubljeno čuje.“
***
...And You Will Know Us By The Trail Of Dead je bend kojega su, čini se, mnogi tokom godina napustili. Pišući iz perspektive fana glazbe općenito, kada je u pitanju stvaralaštvo Trail Of Deada mnogi nekadašnji fanovi su odavno prešli u dežurne skeptike. Bend, s druge strane, kao da nikada nije bio odlučniji pokazati koliko su ti svi ljudi esencijalno fulali ceo fudbal.
"Lost Songs", osmi album benda kojega predvode možda posljednji noise/rock romantičari, je izdanje koji stiže manje od dvije godine od prethodnog "Tao of the Dead". Njegova ishitrenost rezultat je rada ljudi koji stvarno vjeruju u stvarne svjetske probleme kao i u činjenicu da stvarno postoji Borba. Njihova naivnost ili prosvjećenost (ovisno koliko često upotrebljavate konstrukciju „to-je-jednostavno-tako“) su prekrasne. Njihova vjera u distorziju i rock također. Njihova predanost je sve ono što se smatra rizikom u današnjem svijetu. Ljubav je proglašena affectiom non gratom, a vijest je objavljena na panou načičkanom logotipima i sloganima.
Novi album Trail Of Deada rezultat je rada četvero ljudi koji su unutar samo dvije godine uspjeli snimiti materijal koji zvuči kao da ga je radila vojska neumornih radilica. "Lost Songs" evocira kemiju koju je bend imao na početku karijere kada su također stvarali/svirali kao četvorka. Neila Buscha i Kevina Allena zamijenili su Jamie Miller i Autry Fulbright II, a rezultirajući zvuk je onaj uigranog benda sam sebi postavlja ciljeve. Premda je i na prošloj ploči svirala ista ekipa glazbenika "Lost Songs" gotovo po ničemu nije nastavak prethodnog albuma. Ukoliko je "Tao" bio metafizički pogled u nebo i iz njega utoliko je "Lost Songs" ovozemaljsko iskustvo. Tome u prilog govori i naslovnica albuma koja prekida sedmoalbumnu tradiciju korištenja mitoloških/vjerskih/povijesnih i drugih fantastičnih motiva i za ilustraciju ima siluete benda koji stoji na ulici grada. Nakon svih kolaža i Keeleyevih ilustracija naslovnica novog albuma bi moga proći i pod hip hop. Sadržaj albuma je ipak daleko više Trail of Deadovski. Himničnost je prisutna u obilnim količinama, naravno, ali nije u svrsi vantjelesnog koliko tjelesnog. Album za sada i ovdje.
Ni više ni manje nego 16 pjesama se nalaze na novom albumu. Svaka od pjesama je granični pop proizvod u najboljem smislu te riječi. Pjesme će vam usprkos orkestracijama zvučati poznato, ali ne i reciklirano. Himničnost, glasnoća i dinamika su dominante koje bivaju isprekidane nekada unutar pjesama, a nekada s pjesmama u cijelosti.
Trail of Dead je jedan od onih bendova za kojeg će mnogi reći da su odavno trebali prestati s radom i jedan od onih bendova koji će u mojim reproduktorima glazbe sa svakim sljedećim albumom dobivati nasljednike koji će do sljedećeg izdanja suvereno vladati vremenom posvećenom opusu tog benda. Možda je gore rečeno teško shvatljivo, ali nije ništa što se isplati detaljnije objašnjavati. Poanta je u ocjeni ovog albuma. Ocjena je repeat. Do sljedećeg Trail of Dead izdanja.
***
Na jugu...
C. Isaak: “Nisam ovo očekivao.”
E. Dando: „Koje? "Lost Songs" ili "Time and Again"? Pojačaj malo i pazi na skretanje za Zihuatanejo...”
