Iskreno, najradije bih pisao o Isis i Mastodon, ali ne volim ispasti glup više nego treba. A opet ne mogu odoliti da ih makar ovako usput pohvalim. Standardno dobar Isis, bend stotinu puta bolji u tome što radi od npr. Mogwai, a opet svaki indie sroljo preferira ove potonje mamlaze. I neopisivo savršen Mastodon, album koji kao ništa do sada na jednom mjestu u savršenu cijelinu uklapa progresivu Queensryche s melodijama post-grungea, ispeglane riffove američkog heavy metala sa sporom ali neizbježnom grmljavinom Kyuss.

Mislio sam se i između par americana albuma, ali ima li ikoga osim mene koga to zanima? Da pišem o novom albumu sve boljih bluegrass majstora King Wilkie, koji su se opasno približili teritoriju Chatham County Line i Avett Brothers? Da recenziram novu sjajnu ploču country-folk kanađana okupljenih pod imenom Deep Dark Woods? Ili pak da spomenem ogroman korak naprijed koji su napravili Great Lake Swimmers, još jedni Neilovi sunarodnjaci? Ne kraju je, kako to obično biva, odlučio slučaj.

Ovogodišnji NBA playoff je iznad očekivanja. Gle, kada si fanatik nije ti lako ostati na zemlji, ali kada je doigravanje počinjalo, bio sam spreman na gomilu osrednjih utakmica i tek na poneki trenutak za pamćenje. Hej, čovjek treba biti svjestan svojih ograničenja! Dobili smo pak jednu savršenu seriju prvog kruga, dva napeta konferencijska finala oko kojih se javlja stotine pitanja. I sada Finale iz snova u kojem imamo prilike navijati za totalnog autsajdera. Ako problema i ima, a ima ih (sudci, niska kvaliteta igre), zasjenjuje ih tolika količina događanja. I onda još uz sve ovo, čak ni onaj najveći problem, razvučenost utakmica zbog gomile reklama, ne predstavlja smetnju jer su reklame uglavnom sjajne. Odnosno, glazba u njima je sjajna.

Lani je vrhunac playoffa bilo pojavljivanje Apples in Stereo sa stvari "Sun Is Out", čini mi se u nekoj GM reklami, a ove godine broj jedan marketinškog DJ-inga je definitivno Biz Markie sa "Just a Friend", od nekuda iskopanog klasika za potrebe Heinekena. Ali postoji i broj dva, a to je Honda koja reklamirajući nekakav svoj kvazi-ekološki auto koristi ni više ni manje nego pjesmu koju izvode Great Lake Swimmers.

Poznavatelj opusa ovih tipova iz Toronta odmah će pomisliti kako Honda baš i nije izabrala najbolje riješenje, naime slušanje Great Lake Swimmers za vrijeme vožnje u 90% slučajve rezultirat će spavanjem i izletanjem sa ceste. Ono, 'Deda je umro u snu za razliku od svojih putnika' spika. Time je moj šok bio veći kada sam googlajući tko izvodi tu veselu, simpatičnu indie-folk stvar sa reklame naišao na njihovo ime. Great Lake Swimmers i vesela glazba ubrzanog tempa? Što je sljedeće, Lambchop će snimiti album koji neće zvučati isto kao prethodni? Božesačuvaj, kakvo je ovo vrijeme došlo.

Nažalost, stvari iz reklame nema na novom im albumu, ali osjeti se njen duh. Za razliku od dosadašnje tri ploče koje bi kad-tad u svijet snova poslale i Al Pacina i Christiana Balea, ovaj novi album možda bi čak i moga Starog održao budnim nakon osam sati navečer. Bar prve tri pjesme.

Ovaj bend je uvijek imao svoje pluseve. Najveći je definitivno vokal Tonya Dekkera, koji se smjestio negdje između Samuela Beama, Willa Johnsona i Damira Bajsa, te tako definitivno sam po sebi bio dovoljan razlog da ih slušate. Zatim su tu bili nenametljivi ali bogati aranžmani koji su njihov zvuk uzdigli od sadcore jednoličnosti bliže indie-folk momentu Lambchop. I onda na kraju cijela ta priča sa snimanjem u napuštenim crkvama, štalama i torovima, kako bi se uz retro atmosferu dobio i plus za coolerštinu.

Ali jednoličnost izvedbe, odnosno ta ravna dosadna crta po kojoj su se pjesme kretale od prve do zadnje uzela bi svoj danak, svrstavajući njihov rad u nešto što je OK upaliti prije spavanja, ali ne i nešto što se može slušati ostatak dana. Uporniji slušatelj, ili tek netko tko spava nekoliko puta dnevno, mogao je na tri prethodna albuma prodrijeti kroz više slojeva njihova zvuka, od Dekkerovih tekstova do nježnih, gotovo skrivenih orkestracija. Međutim, prosječan čovjek jednostavno nije u stanju ne slomiti vrat kljucajući nakon susreta sa tim albumima.

Zato nema sumnje da je "Lost Channels" njihov prvi pravi album. Ploča je ovo koja otvara sa dvije brže pjesme, pa nakon smirenja opet ubrazava i tako do kraja. Melodije nisu ništa novo ali su ugodne, tempo po prvi puta garantira da ih možete upaliti u automobilu bez straha od aktivacije kaska. Uz ove brže momente koji u biti nisu ništa drugo nego akustični folk-rock novozelandskog tipa, obogaćen ponekim R.E.M. detaljem u ekstremnim pop trenutcima (jebote, nisam mislio da ću ikad R.E.M. nazvati ekstremnim), imamo i one stare momente šaputanja, usporenosti i minimalizma.

I iako ovo zadržavanje starih kvaliteta uz dodavanje novih rijetko kada uspije kao što je na ovoj ploči slučaj, siguran sam da će i dalje zvuk ovoga benda mnogima ostati monoton. Nekima će možda promjene i smetati, možda im bend izgubi osobnost te ga sada svrstaju tek u ladicu još jednih osrednjih indie dječaka sa dušom staraca. Ali meni je ovo stvarno dobar album, dovoljno dobar za godišnju listu i kolekciju. Moj Stari o njemu nema mišljenje, ali je ovo rekao neki dan:

'Ima li tenisa na toj televiziji? Šta, Roland Garros po cili dan na Eurosportu? Super, ajme šta ću sad uživat gledajući meč za me... hrrrr hrrrrr hrrrrrr hrrrrrrrr aaahhhhhhrrrr hhhrrr hhrrrrrrrrr KRRRC aaaaaaaaaaa'

http://www.greatlakeswimmers.com

http://www.myspace.com/greatlakeswimmers