'I think for the record to get started, I was kind of writing songs and I was writing them in the style of The Delgados because I had started writing straight away. I scrapped all those songs and I just started writing what I wanted to write.'

Nije prvi put da se neki autor nastoji odmaknuti od rada matičnog benda i ne uspijeva u prvi mah. Ma koliko dugo Woodward izbjegavao zvuk Delgadosa, teško je pobjeći od vlastitog identiteta. Jer iako su u Delgadosima svirali i djelovali i Emma Pollock i Stewart Henderson i Paul Savage, upravo je Woodward bio kreativna okosnica benda. Odreći se tog značajnog dijela života je kao da baciš dio sebe pod (ili u nagibni) vlak, tako da nije za čuditi da se cijelim trajanjem Woodwardovog solo prvijenca nadvija duh bivšeg benda. Nećete tu pronaći one sonikjutovske izlete koji su krasili "Domestiques" ili uber-orkestracije "The Great Easterna", ali većina ovih pjesama bi se komotno mogla uvući i smjestiti na neki od kasnijih albuma sada već bivše škotske četvorke. Kad već spominjemo kasnije albume Delgadosa, oni su bili definitivna silazna putanja njihove karijere, a Lord Cut-Glass se ipak u pojedinim trenucima uspijeva izdignuti iznad tih ruku na srce prosječnih djela. Zanimljivo je istaknuti način na koji je Woodward dodao jedno kazališno, gotovo vintage ruho pojedinim kompozicijama. Ono što bi prije par godina bilo odsvirano u uzvišenom tonu, poput orkestra na vrhu Olimpa sa Dave Fridmannom u dirigentskoj ulozi, sada je daleko smirenije i skromnije. Rekli bi kroničari našeg vremena, recesijski aranžirano. I tako nastadoše pjesme poput primjerice "Big Time Teddy", dječje brojalice za odrasle ili "Look After Your Wife", lirske studije moderne heteroseksualne veze, koja zahvaljujući teataralnoj glazbi dobiva jednu neočekivano komičnu dimenziju.

Ovaj album je album čovjeka koji stvarnim i figurativnim maskiranjem želi raskrstiti sa prošlošću i koji u svom naumu samo polovično uspijeva. One pjesme koje vuku na prošla djela u pravilu imaju više odjeka kod slušatelja, kako zbog podsjećanja na dobru prošlost tako i iz razloga jer nove stvari vrlo često besmisleno lutaju rezultirajući nezanimljivošću. I tako Alun Woodward proživljava opet podvojene trenutke. Delgadosi su za vrijeme svog postojanja uvijek nailazili na podršku kritike i samog John Peela, ali nikako nisu mogli postići veći komercijalni odjek. Udaljivši se od zvuka koji je stvorio i koji ga je stvorio, Woodward je opet zaostao u vakuumu u kakvom je bio i dok je svirao sa Delgadosima i koji su se upravo i raspali zbog tog istog vakuuma. Da li će ubuduće imati više sreće i inspiracije čut ćemo, a ako je ovo samo pokušaj pročišćavanja uma od prošlosti, onda željno očekujemo nastavak ove priče. Jer ma kako nas nekada zapilao, LC-G / Alun Woodward još uvijek zna izvući melodiju za naježiti se što nije ... i tako. Već znate.

http://www.chemikal.co.uk