Današnje mlade kantautorice svakako bi se trebale, ukoliko žele izučiti i izvježbati glazbeni zanat, pozorno poslušati album "Parallelograms" (Kapp, 1970.) Linde Perhacs. Album nije polučio komercijalni uspjeh prije 44 godine, ali je, zahvaljujući pokretu New Weird America, doživio reizdanje 2005. i 2008. godine.

Kako izgleda (i zvuči), drugi album Linde Perhacs, "The Soul of All Natural Things" (Asthmatic Kitty, 2014.), također će doživjeti nekomercijalnu sudbinu prvijenca. Razlozi tome su jednostavni i nimalo dvosmisleni – nije da se melodije koje stvara Linda Perhacs ne sastoje od popularnih, prepoznatljivih i probaljivih matrica, već njezinom autohtonom glazbenom izričaju na štetu ponajviše idu godine, točnije - vanjski izgled. Linda Perhacs zvuči poprilično mladoliko, u čemu joj pomažu prateći ženski vokali, ali odavno nije u cvijetu mladosti. Opet, iza Linde Perhacs ne stoji jaka medijska mašinerija, tako da će rijetki mlađi slušatelji, pored vojske ljepuškastih izvođača, preporučati vršnjacima album jedne gospođe u godinama. "Immunity" i "Intensity" tek su dvije skladbe koje se značajnije ističu po kvaliteti, no zapravo je čitav album hvale i spomena vrijedan – krasi ga melankolična i mistično-sakralna atmosfera, što je trajno svojstvo i prvijenca. Oba se albuma mogu obilježiti žanrovskim etiketama folk i indie folk – u pristojnoj je mjeri popističan (poslušati skladbu "When Things Are True Again"), ali i nezavisan u svakom pogledu (i zvuku).

Internetskim vezama unatoč, album "The Soul of All Natural Things" neće postati popularan među većim brojem ljudi, već će ubrzo posve zasluženo zaraditi i nositi status kultnog ostvarenja. Preporučat će se najvjerojatnije pretežno usmenom predajom, nipošto virtualnim putem, što i nije tako loše. O postojanju glazbenog biserja kao što su intimistički albumi Linde Perhacs ne mora se preglasno govoriti, ipak je riječ o nepopularnim albumima koje valja sebično zadržati za vlastite slušateljske potrebe.