Sam naziv bi nas trebao upućivati. Pop muzika = popularna muzika. Popularna muzika = muzika koju voli puno ljudi. E sad. Po tome su Nightwish, Limp Bizkit i Thompson pop. Možda se to sociološki i po broju slušateljstva podudara, ali ja ipak želim živjet u svijetu, pa makar i samo u svojoj glavi, gdje to nije istina.

Je li onda stvar u lakoj dopadljivosti pjesama? Jesu li pop pjesme one koje se odmah, na prvu loptu, svide velikom broju ljudi? Ne znam. To mi zvuči ful nekvalitetno i uvredljivo, jer to znači instant masovnost, a većina ljudi ne zna prepoznati kvalitetu ni kad ih zarazi sifilsom. Pop muzika ne bi trebala bit zaglupljuća (primjer po izboru) i jednosezonska (iz nekog razloga mi samo Mr. President pada napamet...?...) kako bi Gjuro zwei i KSET mogli raditi svoje „ironične“ slušaone s „trash“ hitovima. Možda smeće je kul i smiješno, ali vaša nemaštovitost i zloupotreba DJ pultova nije. Te večeri su za ili najnadrogiraniju/najpijaniju ili najdosadniju ekipu. Nikad mi nije želja bila biti dio ijedne od tih ekipa. Sori. Digresija.

Pop bi trebao biti pristupačan, možda plesan, ali ne pod svaku cijenu. Ne samo da ljudi bez stava imaju kaj slušat i uz nešto cupkat nogom dok snimaju je li ih netko snima nego da se ta pristupačnost iskoristi za reći nešto iole interesantno, ako već ne pametno. 50 centova poruka „Get Rich Or Die Trying“ možda je odraz vremena i trenda koji se ne mijenja još od Flintstonesa, ali ne nudi ništa interesantno. Bi li kupili album koji se zove „Ako se ne perem smrdim“? Upravo je toliko prozaično ono što nam većina popa nudi.

No, ajmo zajebat dimenziju mudrosti i umjetničkog. Ajmo reći da bi pop trebao bit pristupačan na način da se ljudi mogu poistovjetiti s njim bez da prolaze kroz frustracije jer se nisu nikad obogatili, nit pojebali 5 treba u limuzini, nit u pedesetoj izgledaju kao Madonna i svih onih drugih debilnosti koje nam se nude samo zato jer su društveno prihvatljive.

Ako je pop popularna muzika, masovna muzika, zar ne bi imalo više smisla da se bavi temama s kojima se možeš poistovjetiti, ali na neki pozitivan ili barem humorističan način? Zašto se ljudi uvijek navuku na najgluplje slogane i najnepotrebiniji životni stil?

Zaključak gore iznesenog je da ja ne znam baš najbolje objasniti što i zašto je nešto pop, ali znam što bih ja volio da je. Posljednji album Lily Allen držim za dobar primjer popa. „It's Not Me, It's You“ je album s kojim možete svašta. Možete plesat, možete ga pustiti da svira u pozadini kad vam roditelji dođu u goste, možete ga bez puno razmišljanja preporučit prijateljima, možete držati cugu na njemu bez straha da će netko bit zgrožen jeftinim dizajnom kavera (jer lijepa djevojka koja leži u velikom slovu L je prihvatljiva po svim društvenim normama), ali što je najvažnije možete uz njega sjediti i brojati u kojima ste se navedenim životnim situacijama i vi našli (da ste bivšem/bivšoj rekli da nećete ostati prijatelji, jer vam se malo gadi ili da ste cca. 28 i bez „karijere“ ili, k'o svaki pravi Hrvat/Hrvatica, da ste se poprilično napušili kuxxa, bez imalo zadovoljštine). To mi je ipak najdraža dimenzija albuma; kad vam je dosta plesa možete bez problema sjest i razmislit o svemu što ste čuli.

Album je 12 pjesama koje nude puno više od onoga što ste dobili na „Alright, Still“. Dok je prva ploča imala svoje izvrsne trenutke, većina preslušavanja mi je bila više radi simpatične mlade djevojke koja voli Joe Strummera i Specialse koja je... pa... nova. Novost se izlizala i više sam slušao o tome s kim je i što gura u nos i kad joj je ispala sisa nego kako napreduje novi materijal. Nakon nekog vremena mi više uopće nije bila interesantna, ali rekoh idem poslušat nove stvari, možda me iznenadi. Prvi kontakt s novom pločom je bio preko prekatastrofalnog spota za „The Fear“. Sjećam se da smo Vedran i ja gledali spot u čudu s oblačkom iznad glave u kojem je pisalo „Čemu?“. Odgledasmo ga cijelog i zaključak je bio da je u biti stvar totalno ok samo da se nemreš skoncentrirat na pozitivu dok te bombardiraju piruetastim konobarima i plešućim paketima. Ironija je izostala. Skroz. Ali pošto je moj život toliko anti-pop i sastoji se od repetetivnog preslušavanja XTC-ovog „Making Plans For Nigel“ rekoh da ja ipak poslušam cijeli album. I IZNENAĐENJE!

Prve tri stvari su toliko zakon (druga je upravo „The Fear“) da sam ih slušao na repeat od Vrbana do Peščenice u popdnevnom prometu. To vam je negdje sat i 15 minuta. Album počinje s „Everyone's At It“ i nogom u guzicu svim licemjerima koji seru protiv droge, a kljukaju se apaurinima i vuku lajne s guzica djelatnika eskort agencija. Septička jama konzumerizma u „The Fear“ ovdje ne gubi na eksplicitnosti i ima tako finu podlogu da zvuči ko da ju je radio netko iz Metric ili Broken Social Scene. Treća stvar, „Not Fair“ ima dovoljno glazbenog i tekstualnog materijala da zadovolji svakog ljubitelja americane i Daydreaminga. Di ćeš veće frontier iskrenosti i grube realnosti od toga da pjevaš o tome kako ti je dečak jako drag, ali je u krevetu beskoristan.

I tako dođemo do „Fuck You“ u kojoj rasizam i homofobija dobija tako Fred Astaireovsku nogu u guzicu da ti bude sve milo. A na „Him“ Lily ozbiljno razmisli o koceptu boga (namjerno malo slovo, buraz!), a ja bih pjesmu radije svrstao uz XTC-jev (hahahahahaha) „Dear God“ nego uz Joan Osborn i „If God Was One Of Us“.

Tako skoro dođete do kraja ploče i skužite da je prošlo 45 minuta. I nije vam žao. Ima tu i nekih trenutaka koje bi ja izbacio (kao npr podlogu za „Never Gonna Happen“ koja iritantno podsjeća na „Alfie“ stil s prve ploče), ali sve u svemu pozitiva ovog albuma daleko nadmašuje negativno!

I sada se mogu vratit na početak za poentiranje i specificiranje dobrog popa. Dakle...

Weezer. Fountains of Wayne. Hot Chip. Lily Allen. 
Dobar pop.
Hvala.


Eeeeeeeeeee, daaaaaaaa. Ali.....
Taman sjednem napisat ovu nečitljivu recenziju i odlučim samo skoknut na myspace da vidim što mi rade virtualni prijatelji. Ukucam lozinku i na uvodnoj stranici me dočeka bulletin od.. LILY ALLEN! „Hah!“ pomislih ja! Taman da iskoristim neku najfriškiju informaciju za potlistu. Otvorim bulletin i tamo me dočeka tekst slijedećeg sadžaja:
„Ok, so I never thought I would have to write this bulletin. Earlier today my record company told me “It's Not Me It’s You” (my new album) has a pretty good chance of going to number 1 in the US charts this week. Im currently sitting behing Alison Krauss and Robert Plant, who, quite rightly are sitting at no 1. I've never had a number one album in England, never mind the US, and all of this is a bit crazy. I could well be up for no.1 here(America ), which makes me want to cry a bit. I've never begged you to buy from me ever,but I am now. This will be the only time ever in my life that this could happen for me. Help me get to no.1, go to I-Tunes and download the album, you’re the only hope I've got guys. I'll love you forever.
P.S. thank you to everyone who has brought me this far.
I love you alwys x 
Go to tunes and download , please“

Tekst vam neću prevodit pošto sam siguran da vas je hrvatska televizija, ako već ne hrvatsko školstvo, naučila dovoljno engleskog da ja mogu biti lijen.
Katastrofa razmjera Prljavog kazališta!!! 
Koji kuuuraaaccc!!!????
Nisam se osjećao tako prevarenim od kako sam bio najveći fan Metallice u Zagrebu i onda otkrio da bend koji je napisao „One“ (onu bez bizona i U2-a) podržava rat u Iraku (onaj prvi. Ovaj drugi, sudeći po zadnjem spotu, više nije u redu... moroni....).

I sada za kraj, nakon onoga o tome što je pop, ostavljam vas sa još jednim filozofskim pitanjem: je li moguće odvojiti muziku od glazbenika?!

Obećajem da vam neću pokušati dati odgovor.

P.S. Ako niste bez obrazloženja shvatili zašto me ovaj post toliko razočarao odite slušat Metallicu.

P.P.S. Jebote, skoro pet kartica teksta. Užas.

www.lilyallenmusic.com