Samo pogledajte taj cover albuma, sve će vam biti jasno – od ironičnog oblačenja, tumblr izdrkavanja i pretjerane emocije u tim tinejdžerskim okicama – sve na što moje bijelo srce iz ruralnog dijela Hrvatske otkida. Spooky je dijete interneta. Potpuno ga razumije, zna kako ga iskoristiti u glazbenom smislu, a i u marketinškom. Realno, jedino pravilo koje treba imati za glazbeni uspjeh na internetu je da si talentiran, hip i drugačiji. A mali petnaestogodišnjak iz Minnesote je sve to.

Malo je reći da sam bio iznenađen kad sam upalio prvi put pogledao "Without U" spot. U oči odmah upada VHS kvaliteta videa i Vidimo se u čitulji đir oblačenja. Ali kad je pustio glas, sledio sam se malo. Od živciranja sam se u sekundi prebacio na divljenje. Spot je poprimio potpuno drugačiju sliku, on je izgledao kao R&B Werther, a ne kao Vasilije Diler. Najjasnije se, odmah na prvu, ocrtava njegova fascinacija soničnim pejsažem koji je nastao u žanru nakon "House of Balloons" i "Nostalgia, Ultra", dva albuma koja su redefinirala R&B iz glazbe bezobrazno zgodnih i bogatih jebača ala R. Kelly, Usher i Chris Brown u glazbu emocionalno izmučenih i asocijalnih individua. I tu upada Spook, vodeći se tom paradigmom izmučenog pojedinca opterećenog snažnim teretom beskonačno teških emocija. Jasno, nema ni blizu suptilnost u izražavanju jednog Franka Oceana, ali što mu fali u suptilnosti, nadoknađuje pretjerivanjem u emocijama. Stihovi su mu granično suicidalni, bez ikakvih pokušaja da ublaži ili dotjera svoj emocionalni disbalans. „You can take my life, as long as it's your knife“, kao primjer. Naravno, profinjenijim ljudima će to predstavljati problem, ali meni prekrasno odgovara, malo odmora od pretencioznih parabola i metafora. Ne mogu mu prigovoriti kad bih i sam pisao iste stihove da imam ikakve volje za stvaranjem glazbe. A i ne zvuči mi ni u jednom trenutku isforsirano ili lažno, emocije koje izbacuje tako olako mi zvuče potpuno iskreno, dječački naivno i to igra ogromnu ulogu u ljepoti albuma.

Osim introspektivne i emocionalne lirike, od The Weeknda i ostatka kohorte uzima i zvuk. Mračno, sporo, ambijentalno i intimno - najlakše je tako opisati ovaj album, kao i cijeli, „duhovito“ nazvani, PBR&B pokret. Naravno, osim tih PBR'n'B postulata, uzima inspiraciju i iz vaporwavea, pogotovo na "Can I Make You Mine", koja ima lift glazba 80-ih đir, a nije mu stran ni cloud rap zvuk ala Clams Casino. Produkcijski, album zvuči izvrsno, savršeno pogođena atmosfera hladne, zimski nastrojene Minnesote (ako je Minnesota slična zimskom Đakovu, a ja ću reći da jest). Pucketanja vinila, pretjerivanje sa 808icama i masa prigušenih vokala u pozadini, sve je pogođeno, tako da evo - Pažin šalje pohvale produkcijskom timu. Osim djetinjaste iskrenosti i produkcije, i njegov glas je veliki faktor kod albuma. Ima lijepu boju, koja izvrsno paše na instrumentale. Ali osim što je vokalno nadaren, izvedba mu je hladna, to bi bila možda najprikladnija riječ. Nema prenemaganja i vokalnih akrobacija, samo neobrađen i mekan šapat. Hladnoća vokala ide uz hladnoću produkcije. Nema najviši raspon, nema najljepšu boju glasa, ali, opet, zvuči iskreno i napaćeno. Sad, koliko ćete ozbiljno shvatiti njegovu patnju kada ga gledate u duragu i fubu majici, to ostavljam vama.

Spooky ne donosi apsolutno ništa novo na sceni. Sve što on radi, drugi su radili bolje. Ali nitko od njih nije izgledao kao prištavo bijelo derište s predivnim glasom. Cijeli đir je fascinantan - durag, dolčevite sa zlatnim lancima, Fubu majice, ali ni taj stil, u svojoj esenciji, nije originalan sam po sebi. Yung Lean je već ostavio sličan dojam, ne samo s estetske strane, nego i pretjerane emocionalnosti kao okosnice glazbe. No nije ništa od toga važno, pošto već dosta vremena na alternativnoj R&B sceni nije izašao toliko sadržan, iznenađujuće dobar i kompaktan album kao što je "Black Silk". Uhvatio me potpuno nespremnog i dobrih pet, šest, sedam dana sam isključivo samo to slušao te do danas. Podsjetio me i na 2011. kad sam prvi put ušao u taj alternativni R&B đir i kad je to zvučalo kao svemir za sebe i nešto nečuveno, barem za mene, pa i s te strane sam mu upisao bodove za feel-good nostalgiju. Iskreno se nadam se da će se hype oko mladića još više dizati, pa da vidimo još malo ovakvih uradaka. Ako možete progutati predoziranje Tumblr ironičnosti i shvatiti Spookya ozbiljno, moglo bi vam se svidjeti što čujete.