Satiričari su nas modernoga doba, dvojac Parker/Stone, u jedanaestoj epizodi devete sezone "South Parka" pokušali uvjeriti kako đinđeri ne posjeduju dušu.

 

Premda bi nas poneki postupak đinđerkolosa Josha Hommea mogao navesti na pogrešan (pravi?) trag, jer sklon je bezdušnom razbijanju boca o tuđe glave, jedno slušanje bilo koje skladbe bilo kojeg projekta spomenutoga glazbenika kazuje samo jedno – on ima dušu.

I to ne kenovićevski malo duše, nego obilje.

Postupno mijenjajući putanju kreativnog mu procesa, Homme je hrabro kročio stazama stoner rocka, kojemu je, zajedno s ostalima kolegama Kyussa, skoro pa udario temelje, da bi kasnije, kao gazda Queens of the Stone Age, širio dijapazon utjecaja, time tvoreći nove ideje izložene u starom ruhu pravovjernog nam te posve muškog rock 'n' rolla. Sve to već znate, predmnijevam, stoga ću tu stati te napisati koju lijepu riječ o njihovom novom nosaču zvuka, šestom po redu!, onom s puno duše - "…Like Clockwork".

Nema više Joeyja Castilla, što znači da je tijekom nastajanja albuma veći dio bubnjarskog posla jako dobro odradio Hommeov drag ter čest suradnik, prodana duša Dave Grohl. Plus, veliki plus, gdjegdje možemo čuti nekoć nadroksanog, danas čistoga Nicka Olivierija, dočim svoj udio u nastajanju albuma imaju i Trent Reznor, Alex Turner, Mark Lanegan i Hommeova supruga Brody Dalle. Zvjezdana, talentirana postava obično znači i zabušavanje zvijezda, koje uvijek očekuju da netko drugi postavi leđa i obavi enorman dio posla, što mogu znati oni koji su čuli za galaktiko-politiku Zidanes y Pavones, ali dvometraš je Homme prijeteća figura s kojom nema zajebavanja, pa je produkt ovoga tuceta-i-nešto nadarenih autora kvalitetom reminiscentan ranijim QotSA izdanjima poput "Rated R", "Songs for the Deaf" i, donekle, "Lullabies to Paralyze".

Iako se "...Like Clockwork" izravno naslanja na naslijeđe ranijih uradaka benda, pa i na uratke Hommeovih ostalih projekata, iako je to i dalje glazba mjestimično stvorena za divlji tulum u pustinji, album je ipak predominantno usporenijeg, baladnog tempa, ali i začinjen s čestim uletima gitarske buke, dok bi se u kontekstu svojevrsnih novina moglo primijetiti otvoreno koketiranje sa motown soulom, koje je logično imajući u vidu Hommeove glasovne mogućnosti i intenzivno seksualno stihoklepstvo. Prije nego se posvetim zvučnim značajkama novoga djela, makar se tu i ne može iščitati reinvencija karakterističnog QotSA zvuka, valjalo bi obratiti pažnju na liriku gdina Hommea, jer je... jebi ga, briljantna. Bezobrazna, duhovita, koncizna, seksi, perverzna. Malo bi, doduše, koristi bilo od tekstualnih egzibicija da nisu čvrsto vezane uz agresivno-nježne zamahe gitara i Hommeova sugestivnog vokala.

Svatko može pisati o tomu kako želi sisati, lizati, mljeti i pljuvati ("If I Had a Tail") ili kako ima modrice, ljubavne ugrize i ožiljke ("Smooth Sailing"), no uglazbljenost i izvedba napisanog ono je što vrijedi; samo zamislite kojekakvu pičforkrok senzaciju, razvidno kastriranu abominaciju, koja pokušava biti... ne znam, asertivna i seksi? Komedija.

Seks? Tu je, pak, Homme neprikosnoveni prvak.

E, sad će ispasti kako su roditeljstvo i brak smekšali Hommea i društvo, ali stariji će poklonici njihova opusa biti oduševljeni skladbom smještenom u samu sredinu, "My God Is the Sun". Agresija na n-tu. Metal korijeni suptilno su pozdravljeni uvodnim riffom u skladbu "I Sat by the Ocean". No najuvjerljiviji su trenutci albuma skladbe koje pokušavaju pomiriti dvije strane benda: onu nježnu, opuštenu, i onu ne-tako-nježnu i nervoznu. Jedna je od takvih "Kalopsia", indikator svega dobrog i boljeg što je moglo nastati da je Reznor ostao do kraja uključen u produkciju albuma.

Ostavimo li sve navedeno po strani, jasno je kako je Homme, kad je okružen pravim ljudima, već nekih petnaestak godina sposoban preturati iz šupljeg u prazno (na dobar način!); naime, ideja je uvijek bila ista – pjesme o ljubavi, žestokom seksu, drogi i danonoćnom ljubljenju pod zvijezdama – ali izvedba, premda okovana istovjetnim utjecajima raznoraznih opijata i glazbenih žanrova, začuđujuće svježa; niti malo dosadna.

Slušati.

Usput, amerikanizirana verzija izgovora Jošuinog prezimena? Homić, bez ć.

www.qotsa.com