Ne znam za vas, ali ja se prilično dobro sjećam prvog susreta sa svakim bendom koji mi je poslije postao drag ili važan. Tako pamtim da mi je Pavlov na jednu (ujedno i jedinu!) razmjenu glazbe koju smo obavili na pub kvizu, koji se te 2007. još uvijek odvijao u Booksi, donio cd na kojemu je bio i meni, do tada, potpuno nepoznati bend koji me privukao već i imenom. Nisam znao što očekivati, budući da smo o bendovima koje smo jedan drugome spržili uspjeli razmijeniti tek nekoliko rečenica, jer smo daljnju glazbenu raspravu spontano odložili za neki kasniji trenutak, jer nas je obuzela kompetitivna narav situacije, odanost vlastitim ekipama i kratkotrajna, ali žustra borba kako bi se na šanku izborili za piće i što prije zauzeli svoje mjesto. Više nemam pojma koji su bili ostali bendovi na tom cd-u, samo je Lightpseed Champion preživio.

Bio je to njegov prvi album "Falling Off The Lavender Bridge" (da, ubrzo sam zaključio da Lighspeed Champion nije bend, već samo jedno od imena pod kojima Devonté Hynes objavljuje svoju glazbu). Taj me album iznenadio, oduševio, raznježio, pomalo uzrujao, rasplesao, učinio mrvicu introvertiranijim i istovremeno potjerao da idem van među ljude. Izbacio me iz cipela, reklo bi se. Uvijek mi je bilo nekako žao, jer se činilo da većina ljudi koji su ga slušali ne dijele moje oduševljenje, ali sve i da je na njemu samo prekrasna "Midnight Surprise", album bi s punim pravom zaslužio svoje mjesto na svim listama najboljih albuma desetljeća - gdje sam ga uporno i stavljao. Inače, ne volim dugačke pjesme i uvjeren sam da je temelj pop mudrosti sažeti čitav svemir u dvije i pol do tri minute, ali ova desetominutna ljepotica natjerala me da razmislim o svom sustavu vrijednosti, a to neki meni bliski ljudi nisu kod mene uspjeli postići, iako su na raspolaganju imali puno više vremena od šugavih šestotinjak sekunda.

Novi Lighspeed Champion album nisam posebno iščekivao. Previše je bendova koje slušam, koje volim i čijim se novim izdanjima nadam pa je u svoj toj silnoj hiperprodukciji i svedostupnosti svako ime, neizbježno, mrvicu izgubilo na značaju, a kako onda ne bi bend-projekt koji me oduševio jednim album, da bi onda nestao isto tako kako se pojavio? Ipak me obuzelo pomalo djetinjasto veselje kada sam "Life is sweet! Nice to meet you" našao na Soulseeku. 'Moj si', pomislio sam i jedva sam dočekao da se skine do kraja pa da vidim što nam je novo Devonté skuhao.

Meni je, osobno, novi album manje dobar nego prvi, ali to pripisujem osobnim razlozima koji nemaju nikakve veze s objektivnom kvalitetom. Kako ja, nesrećom, nisam kvalificiran suditi o objektivnoj glazbenoj kvaliteti i kako ova stranica, srećom, to od mene niti ne zahtijeva, bez previše uzrujavanja mogu reći kako mi je prvi album bolji, iako to ne mogu potkrijepiti nikakvim racionalnim argumentom i iako se taj sud svodi samo na dojam. Da, okej, bio je manje promišljen i nekako šarmantno razbarušen za razliku od novoga na kojemu je svaka kockica na svome mjestu, potpuno svjesna svoje uloge u skladnom univerzumu savršenog proizvoda, kao što to album i jest, ali glazbeno, meni je red puno privlačniji od nesputanog lutanja, a i više volim linearnost, nego eksperimentalnost pa me takva preferencija u ovom slučaju pomalo zatiče. Odnosno, kao što sam već rekao, sigurno nisu u pitanju samo glazbeni razlozi.

"Life is sweet! Nice to meet you" upravo je besprijekorno zaokruženo djelo. Ne album - albumčina. Iako je posve jasno da je Devonté bez većih poteškoća mogao jednostavno nadograditi i obogatiti osunčanu mješavinu folka, countryja, popa i americane s prvog albuma, on se ovdje odlučio za korak dalje i odlučio je izaći s albumom koji predstavlja presjek njegovih glazbenih nastojanja, želja i stremljenja. Prvi singl je funkoidna "Marlene". Pjesma zvuči kao mješavina Belle & Sebastian sa "The Life Pursuit" u kojem su se okrenuli klasičnom popu i kontroliranom ludilu Devendre Banharta s njegovog zadnjeg albuma. Početak je energičan i plesan, ali prava vrijednost ispliva tek na kraju sumanutim i gotovo odbojno zavodljivim i hipnotičkim ponavljanjem 'everybody knows you want a baby and God knows everybody wants one too'. Nakon te fankaste dizalice, slijedi iznimno lijepa "There's Nothing Underwater" koju krasi samo srcedrapajući ukulele i Devontéovo pjevanje koje povremeno zvuči malo frfljavo, ali mu to samo pridonosi šarmu. "The Big Guns of Highsmith" je još jedan od vrhunaca albuma, iako zvuči kao moderni Queen, s klavirom koji dominira i baroknom grandioznošću koje se uopće ne srami. Očito je klavir postao jedan od dražih Devovih instrumenata pa se tako nemojte začuditi i jednoj pravoj pravcatoj etidi. Da, "Etude Op. 3 Goodnight Michalek" upravo je to što joj ime kaže.

Kupus različitih stilova koji se, ipak, mogu svesti pod nekakav pop nazivnik, ipak nije odveo Lightspeed Championa u slijepu ulicu, dapače. Trenutci čiste genijalnosti ovdje se izmjenjuju s trenutcima prosječnosti, ali ovih prvih, ipak, ima više. Bez obzira na to čini li se da su mu glavni uzori već spomenuti Queen (što neće biti baš rijetka asocijacija odlučite li poslušati ovaj album) ili Fletwood Mac i svejedno čujete li ovdje odjeke Devendre ili lucidne pomaknutosti Andrew Birda, kristalno je jasno da je Dev originalan, samosvjestan i talentiran autor koji smjelo i odrješito kroči teritorijem koji si je sam zacrtao i pritom ne gubi iz vida da mu je glavna zadaća napraviti dobru pjesmu. To mu dosta često i pođe za rukom.

myspace.com/lightspeedchampion
lightspeedchampion.com
dominorecordco.com/artists/lightspeed-champion