Evo nakon sto godina i ja pišem recenziju nekog albuma o kojemu se može čitati i na Pitchforku. Ne, ne mislim da sam zbog toga kul ili poseban, radi se samo o tome da još uvijek imam volje kopati po opskurnim blogovima u potrazi za glazbom koja će promijeniti mene i svijet, a koja je, još uvijek, nekako, ostala nezapažena od velikih (ili bilo kakvih) izdavača i medija. Pronađem, s vremena na vrijeme, i ponešto dobro pa podijelim to ovdje sa šačicom zainteresiranih, ali još nisam pronašao ono što tražim, još uvijek mi je napetije i uzbudljivije čekati novi album Belle & Sebastian, nego pustiti uradak nečega što se zove My Heart Belongs To Cecilia Winter.

Sviđalo se to nama ili ne, recenzija na Pitcforku ipak daje izvođaču/albumu određenu legitimaciju, možda čak i više nego objavljivanje za Merge koji možda nije major label, ali nije ni posebno daleko. Ako se s njima slažete, poslušat ćete ono što su nahvalili, ako se ne slažete poslušat ćete ono što su pokudili kako biste imali još jedan dodatni argument za dokazati da nemaju pojma i da su svi oni čikaške gikovske pičkice s diplomama iz kulturalnih studija koji možda znaju pisati, ali glazbu ne razumiju. Kako bilo, pojavljivanje na tim stranicama sigurno donosi publicitet, a hoće li ga i kako netko iskoristiti potpuno je nova tema o kojoj ne želim pisati jer nemam diplomu iz kulturalnih studija.

Meni je posebno intrigantno pitanje jesu li zaista svi ti bendovi koji su dobili svoju recenziju bolji od onih koji nisu. Ili, obrnimo stvari, može li se dogoditi da im nešto vrhunsko (ograničimo se na Ameriku, za sada) promakne samo zato što nije objavljeno na nekoj od etiketa koje prate i koje su im stalne mušterije ili, bez obzira na etiketu, jednostavno nije dovoljno vidljivo. Odgovor na prvo pitanje još tražim, a odgovor na drugo je - Može, naravno!

Sada bi, nakon ovolikog uvoda u kojemu bend nisam niti spomenuo, trebalo reći nešto i o glazbi. Da, da, svakako, samo što sam se zanio kontekstom pa je glavni akter ostao malo u pozadini, ali ne brinite, evo njega, dolazi, stupa na scenu, nema više zastranjivanja. Možda malo. Naime, kontekst je vrlo bitan, a osim prva tri odlomka kontekst je da je ovaj album dobio ocjenu 7,1; da je oko Stuarta McLamba (koji jest The Love Language, ako je vjerovati internetu onda isto onoliko koliko je i John Darnielle The Mountain Goats) ispletena jedna lijepa i srcedrapateljna indie pričica o prekidu s curom i vraćanju u roditeljski dom i da se, polako, ali i uporno stvara hype koji sa samom glazbom nema baš nikakve veze. Jest dobar je bend, ali ima puno boljih. I koji nemaju recenziju na Pitchforku. Eto i dijela odgovora na prvo pitanje.

Album počinje pjesmom "Pedals" koju otvaraju gudači i klavir da bi se uskoro razvila u dramatičnu i raskošnu ljepoticu koja zaista može podsjetiti na Arcade Fire iako nema taj emocionalni naboj. Slijedi "Britanny's Back" koju sam slušao (i slušam!) jednako opsesivno kao "Last Nite" 2001., "For Real" 2005. ili "Great Expectations" 2008. Dakle, nije to samo hit, to je stvarčuga koja vraća vjeru u rock and roll ako ste je negdje putem zagubili! Iako počinje isto, ali baš posve isto kao "Rhthm & Soul" Spoona (nepravedno zanemarene u korist već izlizane "You Got Yr. Cherry Bomb"), ubrzo uleti gitara koja zvuči kao mandolina i sumanuto Stuartovo pjevanje koje dodaje jednu posve novu dimenziju.

Nakon ultimativne glazbene poslastice, sve se nekako smiruje. Manje je gitara, a više violina i klavira. Manje je energije, a više ispunjavanja vremena na albumu. Manje je oduševljavanja, a sve više razmišljanja kako imamo još jedan novi bend koji ćemo povremeno slušati i koji je možda sasvim okej, ali sigurno neće promijeniti niti nas, niti svijet.

"Heart To Tell" još jedina donekle, ali samo donekle može pratiti visoke standarde koje je nametnula "Britanny's back" iako je riječ o klasičnoj indie pop pjesmi kakvih bi jedan drugi Stuart vjerojatno mogao izbaciti na tone, kada bi mu se samo dalo. Još bih spomenuo "Blue Angel" kao negativan primjer i simbol svih loših stvari na ovom albumu, pjesma je spora i uspavljujuća, previše gnjavi jednu ideju umjesto da je brzo pusti i prepusti mjesto idućoj, toliko je pitka i probavljiva da na kraju postaje dosadna, i ono što je meni najteže shvatiti, na koncu uopće nije toliko slaba.

Ako sam već istaknuo mane, onda ne bi bilo fer ne reći i koju o prednostima. Hm, nije da ih nema, ali sigurno je najvažnija ona da ovo nikako nije prvoloptaška ploča, ovo je komad glazbe koji će vam sve svoje čari otkriti tek opetovanim puštanjem, a prvo će vas preslušavanje nagovoriti da si je pustite još koji put, naznačit će vam da ima neotkrivenog potencijala, ali se s njime neće razbacivati. Raste svakim novim slušanjem, to je, ali jednom kada dođe do vrhunca onda više nema povratka, shvatili ste sve trikove, uživali u zanimljivim, ugodnim i lako slušljivim aranžmanima i sada je vrijeme da krenete dalje. Da nema pjesme broj dva (kojoj sam već dva puta napisao ime pa neću i treći) ovo bi bila samo solidna pop ploča, ali ovako svakako zaslužuje malo više pozornosti, ne samo zbog te određene pjesme, već i zato što ona pravu vrijednost dobiva u prirodnom okruženju ovog albuma.

Nije dakle džabe sav taj hype, ne. Iako, kada sam gledao neke Youtube nastupe dotičnog benda učinilo mi se da malo više polažu na pozu nego na glazbu, ali to može biti samo moja glupa cinično-pesimistična strana ličnosti i ne mora imati veze s istinom. Ipak mi se teško oteti dojmu da tu ima tu svega, ali nedostaje malo uvjerljivosti jer kada Stuart u najboljoj pjesmi zavapi 'Hallelujah, thanks God I'm alive' ne zvuči baš kao netko tko se izvukao iz velikog sranja pa sada slavi život, već više kao netko tko misli da zna kako bi zvučao netko tko se izvukao iz velikih govana pa sada slavi život. Bez obzira na to, pjesmu ćete htjeti slušati opet i opet i to je dobro jer ona je zato i tu. Neku drugu, koja će promijeniti i vas i svijet i svemir, ionako ćete sami otkriti prije Pitchforka.

www.myspace.com/thelovelanguage
www.thelovelanguage.com