- Kvragu, pa ne misliš valjda do kraja života svirati tu mandolinu na isti način, daj malo distorzije. Moramo ubaciti elemenata pop glazbe, inače smo osuđeni na ove ostatke što nam ostave plavuše šećernih glasova koje se vrte na radiju.
- A da pozovemo Dana Auerbacha da nas malo producira? Muž moje prijateljice iz srednje je dobar s njegovim kumom, kaže da Dan voli ubacivati nekakve Burtonovske zvukove u sve i svašta, možda i nama pomogne.
- Misliš da će to biti dovoljno da nas tamo na pot listi prihvate?
- Ma što si se uhvatio pot liste, koga briga za njih. Mislim, zar oni nisu negdje iz Hrvatske?
- Hrvatske? Čekaj, to mi je poznato, Hrvatska, Hrvatska.... Aha, to je bivši Sovjetski Savez, to je sada negdje u Crnoj Gori, zar ne?
- Budalo, Hrvatska je u Dubrovniku. Čovječe, ponekad si pravi teksašanin.

Ovom razgovoru usprkos, Cadillac Sky su tipičan moderni bluegrass bend s poprilično tipičnom pričom (i užasnim imenom). Osnovani u Teksasu, radi boljih uvjeta rada preselili su se u glavni grad bluegrassa Nashville. Sastav se sastoji redom od virtuoznih multi-instrumentalista koji sviraju sve - od akustičnih gitara, begeša, madolina, violine i banjoa do bubnja, ksilofona te čak i mellotrona. Nakon dva solidna albuma privukli su pažnju Dana Auerbacha iz Black Keysa zahvaljujući kojem su s opskurnog izdavača prešli na dobro znani Dualtone.

Naravno, kako su Black Keys totalne zvijezde nezavisne scene u SAD-u, sve što Auerbach radi biva dočekivano s posebnom pažnjom, pa su tako i Cadillac Sky došli do krugova u kojima bi se inače teško našli. Poanta je sada razlučiti iz novoga materijala koliko su oni stvarno dobri, a koliko je Auerbach u ulozi producenta prisvojio ovaj projekt. Naime, ako ćemo iz priče maknuti onaj čisto komercijalni bluegrass, koji nije ništa drugo nego ljigavi pop Norah Jones obojan ranije navedenim instrumentima i začinjen klasičnim bluegrass harmama, ali bez energije koja je osnove ove glazbe, dakle onaj bluegrass koji sluša Robert Plant kada ne sluša Gazde, ostaju nam dvije vrste bendova.

Prva je striktno instrumentalna bratija, ljudi koji sviraju glazbu po svim pravilima žanra, zvuče slično, uhu su ugodni, ali nemaju nikakvu osobnost koja bi njihove pjesme izdigla iz mase sličnih. Takvi bendovi su npr. Old Crow Medicine Show i Hackensaw Boys. Druga je, logično, ona skupina kojoj je uspijelo pronaći vlastiti identitet, najčešće u kombinaciji klišeja različitih žanrova s bluegrass osnovom, a koja ujedno lakoćom sklada vrhunske stvari koje taj, uvjetno rečeno, novi zvuk odnose na novu razinu. Takvi često ispadnu čisti genijalci poput Avett buraza. ili Chatham County Line (ili, nažalost već zaboravljenih, Meat Purveyorsa).

Dakle, na početku bijaše riječ i Cadillac Sky bijahu dijelom ove prve skupine. Auerbach se osjeti odmah na početku albuma, uvodne dvije stvari posjeduju agresivnost i močvarnu atmosferu kakvu možemo pronaći na albumima Black Keysa, samo što, eto, umjesto bluesa, Dan ovdje stilizira jedan jednako škrti oblik countrya.

Treća pjesma klasični je komad modernog bluegrassa, a na četvrtoj se po prvi puta javlja i rock moment kalifornijskog predznaka, opet preproduciran s dodatnim orkestracijama ala "Kashmir" od Led Zeppa, nakon kojih ne možeš nego zaključiti kako je ovo prije svega Auerbachovo dijete. Samo, kako bi to pogrešan zaključak bio.

Nakon zanimljivog, ali neinspirativnog uvoda, koji završava gotovo pa klasičnim akustičnim intermezzom od 40-ak sekundi, stvar u svoje ruke uzima lider i glavni autor u bendu Bryan Simpson uz podršku gitariste i skladatelja Davida Mayfielda. Bend se vraća u čiste žanrovske vode, ali ih i napušta kvalitetom materijala. Od prekrasne "Ballad Of Restored Confidence" koja se slobodno može naći na zadnjem albumu CCL, preko hitoidne "Hangman" koja kao da je ispala sa zadnjeg albuma Avetta (Simpson u grlatijim djelovima zvuči kao jedan od braće), do klasičnih "Break My Heart Again" i "Hypocrite" koje osvajaju svojom besprijekornom izvedbom i nabijenim tenzijama, ovaj središnji dio albuma rastura.

Završnica je solidna, s tipičnom zezalicom na kojoj pucaju žice ("Bathsheeba"), melankoličnom, ali ponosnom himnom ("Pitiful Waltz") te s par laganica za kraj. Sve u svemu, dovoljno da se dobije odgovor na neka pitanja. Cadillac Sky očito imaju potencijal, a Auerbach im je svakako pomogao da ga iskažu, uglavnom se držeći pozadine. Iako će mi ta neujednačenost produkcijskih zahvata na početku i kasnijim dijelovima ploče zauvijek ostati nejasna, činjenica je da ovdje ima dovoljno materijala da zadovolji svakog slušatelja, ne samo bluegrassa kao takvoga, već i americane. Obzirom na širinu tog pojma, mislim da bolje preporuke za Cadillac Sky nema. Dobrodošli u relevantnost.

www.cadillacsky.net
www.myspace.com/cadillacsky