PJ Harvey Let England Shake Vagrant 2011.
Bez ikakvog osluškivanja mainstreama PJ stvara po sebi za sebe, a svaka slučajnost s vašim životom je nenamjerna, premda ne i malo vjerojatna. U glazbenom svijetu gdje se većina skriva iza kozmetike, PJ Harvey hoda gola po sceni već 20 godina. U danim okvirima to predstavlja hrabrost i pothvat kojih se ne bi posramila ni ekipa Jackassa. Još samo da si na leđa istetovira sebe kako svira autoharp.
PJ Harvey je u mojoj glavi bez sumnje jedna od najzanimljivijih izvođačica ne samo suvremene glazbene scene već općenito. Njeno stvaralaštvo je poput kartografije ljudskog stanja. Uspješno ocrtavanje postojanja jedne felerične i zastranjene nakupine atoma poveznih raskidivim duhovnim vezama. S naglaskom na uspješno. Kemijski sastav ove žene nije nešto što ćete moći replicirati u laboratoriju. Kontrolirani uvjeti u ovome slučaju mogu biti samo dobre namjere na putu u pakao predrasuda. PJ Harvey je nemoguće svesti na jednadžbu iz razloga što ona nije jednako ništa. Sve što su joj pokušali tokom vremena prišiti ona je demantirala. Iz njene pojave nastala je uzrečica 'ako moraš pitati nećeš nikada uistinu znati'. Ista stvar vrijedi i za nagađanje.
Na pragu dvadesetogodišnje izdavačke karijere PJ je prošla neke transformacije. Neke pišem ciljano, jer teško da će se ova glazbenica zacementirati u 2011. Njen stvaralački poriv sjedi u vlaku i gleda kroz prozor, a ne na verandi ljuljajući se na mjestu. Krećući se od crno na crno punk estetike preko svečanih haljina PJ danas ostavlja dojam Log Lady iz Twin Peaksa. Gdje god bih ju vidio zadnje vrijeme u naručju bi držala svoj autoharp. Njemu postavljajući pitanja dobili smo odgovore u obliku albuma koji za centralnu temu ima ratovanje, a kao rezultat horor-ljepotu.
"Let England Shake" je autohtona PJ Harvey kreacija koja ponovno samostalno stoji u nizu njenih albuma. Ni blizu komorne atmosfere kuće duhova kakva tiho vrišti na "White Chalk", a sa sigurnim odmakom od "A Woman, A Man Walked By", "Let England Shake" zvukom je samo prividno odgnao demone tjeskobe. '...I see soldiers fall like lumps of meat...', i '...Let me walk through the stinking alleys, to the music of drunken beatings...' i '...And what is the glorious fruit of our land? The fruit is deformed children' urezuju slike u vaš korteks. Ovakvih prizora imate na albumu po svuda. Nemate kamo okrenuti glavu. Čak i u najpopičnijim trenutcima kojima možete (opet samo prividno) posvjedočiti na novom albumu riječi pjesama će vas po kratkom postupku vratiti u grubu realnost. Odličan primjer nemogućnosti bijega od obezglavljenih i raskomadanih vizura jest "Written On The Forehead" koja bi vas instrumentarijem mogla uljuljati u san da vas samo samplirani glas ne čupa iz sigurnosti kreveta pokličem 'Blood and faya!'
"Let England Shake" je kao i njegova kompozitorica spoj lijepog i ružnog. Ne-estetska estetika. Ne znam tko bi se mogao složiti da je PJ Harvey klasično lijepa, ali bi morao biti 300% lud da ne mislim kako je ta žena predivna. Njezin pristup životu i stvaralaštvu uvijek ostavljaju vrata širom otvorena kreativnosti i teškom rukom zalupljenja ponavljanju prošlosti. Glazbenici koja stvara u dvogodišnjim izdavačkim intervalima ne preostaje mi drugo nego diviti se pogotovo kada je cijelo vrijeme rada ostala relevantna skladateljica bez imalo pretencioznosti i suhoparnosti. Bez ikakvog osluškivanja mainstreama PJ stvara po sebi za sebe, a svaka slučajnost s vašim životom je nenamjerna premda ne i malo vjerojatna. U glazbenom svijetu gdje se većina skriva iza kozmetike PJ Harvey hoda gola po sceni već 20 godina. U danim okvirima to predstavlja hrabrost i pothvat kojih se ne bi posramila ni ekipa Jackassa. Još samo da si na leđa istetovira sebe kako svira autoharp.
