Luisa Maita Lero-Lero Cumbancha 2010.
Slušajući "Lero-Lero" posljednjih dana neprestano sam razmišljao kako je šteta što ovaj album nisam čuo prije nekoliko mjeseci kada smo se natjecali tko će pronaći idealan soundtrack za ljeto. Luisa Maita bi jako dobro kotirala jer njen zavodljiv vokal na zavodljivom portugalskom odlično pristaje uz, recimo, zalazak sunca i početak ljetne noći. Ono, lagana večerica, čaša vina i soundtrack koji će u jednu ruku biti neutralan, a već se u drugu nametati svojim pamtljivim melodijama.
No, iako nije baš studeno posljednjih dana, studeni je uveliko tu pa ne mogu cijelu recenziju voditi oko ideje za ljetnim soundtrackom. Doduše, možda sam mogao pričati o (pra)babljem ljetu koje je proteklog vikenda na Lokrum izmamio ne samo najhrabrije kupače i činjenici kako sam na jednom od posljednjih ovogodišnjih kupanja u walkmanu imao upravo Maitu, ali vjerojatno sam svima već dosadio sa spominjanjem Lokruma u recenzijama na pot listi.
Na kraju mi ništa nije preostalo nego reći nešto o albumu onako taksativno, bez nekih zavlačenja (kao da ova prethodna dva pasusa nisu ništa drugo nego zavlačenje). Iako je ovo prvi album Luise Maite, ona je i prije njega skrenula pažnju brazilske javnosti. Pojavljujući se na koncertima i surađujući s raznim glazbenicima, Maitin prekrasan vokal je već pronašao svoju publiku. Ova mlada pjevačica s "Lero-Lero" svoj je krug publike samo proširila jer je album jako dobar.
Najveća vrijednost ovog albuma je, kao što sam to već naglasio u ovoj recenziji, Maitin vokal. Ima nešto zavodljivo u tom portugalskom jeziku što je meni neobjašnjivo, a kada se to spoji s ovako lijepom vokalom onda imate dobitnu kombinaciju. Sve što je preostalo je da ne zajebete s produkcijom, da cijeli album ne preproducirate, ne dodate nepotrebne orkestracije i sve je tu.
Sve se to dogodilo na ovom albumu. Maitin vokal u pravilu prati samo akustična gitara i udaraljke, a ostali instrumenti se sporadično pojavljuju u zanimljivim ulogama kako bi dodatno naglasili pojedine pjesme. Sam album otvara naslovna pjesma „Lero-Lero" u kojem se Maita odmah razmahuje i pokazuje svoje vokalne sposobnosti. 'Pokazivanje mišića' traje i kroz "Alento" te "Ai Vem Ele" u kojoj se brazilska pjevačica potpuno opustila i ponudila nam sve što može. Do kraja albuma samo je ostalo da uživa u svojim pjesmama, a da to isto napravimo i mi. Uglavnom laganijeg ritma, "Lero-Lero" nudi i nekoliko bržih, plesnijih pjesama od kojih je "Anunciou" pravi hit koji svoje mjesto može pronaći na bilo kojoj playlisti.
"Lero-Lero" možda ima cover koji se ne sviđa Dražu jer na njemu Luisa Maita izgleda kao Franka Batelić ili netko sličan, ali "Lero-Lero" ima previše lijepih pjesama da bi bio zaobiđen na pot listi. Luisa Maita je na ovom albumu spojila dosta različitih stilova uglavnom se zaustavljavši na laganim ritmovima, ali prije svega je predstavila svoje strašne vokalne sposobnosti pa je za očekivati kako bi u budućnosti mogli čuti još dosta toga od ove pjevačice. Meni je, doduše, i "Lero-Lero" sasvim dobar album i ne tražim ništa više od njega. Barem ne za ovaj studeni koji, barem za sada, nije previše studen.
