Sve što Leonard Cohen snimi i otpjeva odmah postaje „Leonard Cohen“. Nije jedini takav - isto vrijedi i za druge glazbene teškaše: Bob Dylana i Tom Waitsa. Jednostavno i publika i kritika kolektivno prihvaćaju sve što izbaci jer te pjesme više nisu podložne ikakvoj kritici – najdalje što kritika može otići jest ono blago „not my cup of tea“. A to je i dobra i loša pozicija: vjerujem da nikome nije lako nositi teret žive legende i svaki se od spomenutih, uključujući Cohena, s tom oznakom bori najbolje što može – Dylan se – isprike na vulgarnosti, ali nema bolje riječi – godinama već dobro zajebava snimajući što i kako želi, Waits se konačno razveo od svijeta, a Cohena je iz zaslužene penzije izvukla gramziva menadžerica pa je morao na turneju jer je novca jednostavno ponestalo i sad ima gard „ne da mi se, ali šta da radim“. I zapravo možemo biti sretni što je tome bilo tako: njegove su turneje sada križanac koncerta i pjesničkog recitala, a albumi pokazuju da na pragu devetog desetljeća i te kako ima što za reći.

"Popular Problems" uobičajeno je cohenovski u smislu da ima u sebi sve elemente prisutne na svakom od ostalih 12 albuma (samo 12!): seks, smrt, život, religiju, mrak. Zapravo me oduvijek u njegovu radu fasciniralo kako i u najmračnijim fazama i najcrnjim pjesmama postoji nešto što ih ipak drži da ne potonu u potpuno crnilo. Ponekad je to onaj poseban smisao za humor koji je vidljiv i na ovom albumu (All your moves are swift/All your turns are tight/Let me catch my breath/I thought we had all night pjeva u "Slow", a još je brutalnije iskren i duhovit u "Almost Like the Blues", gdje pjeva There's torture and there's killing/and there's all my bad reviews/the war, the children missing/Lord, it's almost like the blues), a ponekad jednostavno iskoči ta jedna čista i jasna misao koju poneseš sa sobom u dan (fanovi dobro znaju što nam je učinio u "Anthemu") – ovdje je to, na primjer, The party's over but I've landed on my feet u pjesmi "Street". Ili posve otvoreno i iskreno: You got me singing/Even though the world is gone/You got me thinking/I'd like to carry on u "You Got Me Singing".

Sve je tu gdje treba biti: njegov promukao glas koji malo pjeva, malo recitira, ali bez greške pogađa ono što je bitno u njegovim pjesmama, a to nikad nije bio ton – pogađa emociju, sliku, ono nešto što se u slušatelja slijeva iz svake sekunde njegova istresanja duše. Tu su i prateći ženski vokali koji su s vremenom postali sastavni dio paketa koji je Leonard Cohen, tu su i pjesme koje su ovaj puta stilski najraznolikije moguće (ima countryja!), složene tako da niti u jednom trenutku ne skreću pažnju s onog što je bitno: s umjetnika i njegove poruke.

"Popular Problems" sam je po sebi ironičan naslov (u zgodnom paru s prethodnikom "Old Ideas"), a sam je Cohen već najavio nov album. Ovaj će, veli, ionako peglati na turneji. I moram priznati da se veselim: ima nešto čarobno u tim posljednjim albumima istinski velikih umjetnika, kad postane jasno da snimaju sebe i svog gušta radi, i da doista imaju što reći, a to nešto prelazi generacije, stilove i žanrovske podjele. To nešto je jednostavno dobra glazba i vrhunska poezija čovjeka koji je vidio dovoljno svijeta da nam svima poželi da malo usporimo.