Strepim pred institucijama, šalteri u meni stvaraju tremu, službenici (naročito oni u odijelima) izazivaju strahopoštovanje od kojeg mi se spetlja jezik, dogodi mi se da se ustrtarim čak i kad kupujem autobusnu kartu. Sličan osjećaj uhvati me kad se moram obratiti osobi kojoj se iz nekog razloga divim. Ne bih se usudio postaviti pitanje jednom Dylanu, Van Morrisonu ili Leonardu Cohenu premda je potonji na glasu kao pristupačna ličnost. Pedeset godina iskreno živi od umjetnosti, doživljava umjetnost kao talent, ali i kao posao, stoga svoje glazbeno umijeće prezentira i kao rad. Ne dolaze mu ideje preko noći, dorađuje ih i prerađuje, nadopunjuje i krati. Nije jedan od onih koji žive na lovorikama nekoliko desetljeća, već konstantno radi na novom materijalu. Nekad postiže bolje, a nekad lošije rezultate - no, u pravilu se na svakom njegovom albumu nalazi makar jedan klasik kojeg će danas-sutra vrtjeti i melankolični agent Nathan Never. Cohen ne objavljuje često, što će reći da ima jednu rijetku osobinu - samokritičnost. Poput prave institucije, drži do sebe, ali i do publike. U beogradskoj Areni nekoliko je puta izašao na bis i pokazao da je u pjevačkoj formi bez obzira što proživljava sedamdesete. To mora da je hrabrost, kad se u tim godinama aktivno uglazbljuje poezija. Cohenu su poezija i glazba način življenja, teško je osporiva činjenica da je od vlastitog života napravio autentičnu umjetnost. Kako su prolazile godine (pa i desetljeća), tako se mijenjao Cohenov glas (samo Miljenko Kokot i Mario Anduš imaju jednako ugodnu boju glasa). Promijenili su se i aranžmani kojima je Cohen upotpunjavao stihove, stišala su pozadina. Kako je stario, tako je uglazbljene stihove sve više recitirao, a sve manje pjevao. Pritom je zadržao šarm, osobinu koja kao da je nestala pojavom filmova u boji, a ostao je vjeran i svojim 'stalnim motivima', starim idejama i pogledima na život, ljubav i seksualnost. Ne znam tko o ljubavnim odnosima može pjevušiti uvjerljivije od meštra Cohena i neću previše pogriješiti ako ustvrdim kako je mnogima u mnogočemu predstavljao životnu prekretnicu, ključno raskršće na kojem se donose sudbonosne odluke, duhovnog oca koji uči zašto i kako (za)voljeti život.

U albumu "Old Ideas" nema velikih hitova, najavni singl "Darkness" ponajviše se ističe, dok su ostale pjesme nenametljivije i tiše. Cohenov glas kao da je također stavljen u drugi plan, pratećim vokalima darovan je poveliki prostor, oni su čisti kontrast Cohenu i bez njih album možda i ne bi valjao. Cohen je u jednom intervjuu priznao da ne može zamisliti svoje pjesme bez pratećih vokala. "Crazy to Love You" jedina je slabija pjesma na cijelom albumu, možda zbog neprisutnosti pratećih vokala. "Amen" podsjeća na "I'm Your Man", a Cohenov glas u njoj zvuči poput dremljivog Waitsa. Predivna je uvodna "Going Home" u kojoj Cohen na dvojak način pjeva o sebi kao o lijenom gadu. Suvremenim teoretičarima književnosti bio bi zanimljiv protagonist ove pjesme, bogtepitaj na koji bi način oni analizirali lirski subjekt te kakvu bi obiteljsku psihozu ili maniju iz ranog djetinjstva izvukli tijekom iščitavanja Cohenovih stihova. "Going Home" se pamti, posebno ako vam se makar jednom dogodilo da se izgubite na vlastitom putu pa se uspješno vraćate svojem početku, nekom obliku doma. Tek pomalo se osjeća zvuk bluesa kojim se Cohen u posljednje vrijeme oduševljava, u albumu nema većih eksperimentiranja, u svakom pogledu podsjeća na albume "Ten New Songs" i "Dear Heather" koji su meni osobno dragi poput albuma "Songs of Leonard Cohen", "Songs from a Room" i "Songs of Love and Hate" što su uspješno pojačavali konstruktivno-autodestruktivni mladenački očaj. "Old Ideas" može ispuniti očekivanja, ali to ovisi ponajviše o tome kakva su slušateljeva očekivanja. Novim će generacijama Cohenov album biti dosadan jer nema u njemu dumbarabumba ritmova i zaraznih refrena što se sastoje od jednog glagola, dvije imenice i tri uzvika (točnije, neartikuliranih usklika što su bili česti u mezozoiku). Neki će poklonici "Old Ideas" proglasiti osrednjim proizvodom i reći da je „niš' posebno", dok će nekome biti veleugodno ostvarenje koje dobro sjedne nakon što konačno završi radni dan ili tjedan. Naravno, pripadam trećoj skupini jer, Cohenova umjetnička radinost meni još uvijek u dovoljnoj mjeri zvuči spontano razigrano, prozračno prozaično, mistično i harmonično.

Ne razmeće se Cohen velikim i zvučnim riječima, ima već podosta kako ne spominje balave revolucionare i njihove jalove ejakulacije, radije pjeva o svom privatnom svijetu u kojem nema mjesta za ocvale šezdesosmaše, njihove unuke i slične osobenjake. U albumu "Old Ideas" nema nepotrebnog petljanja i prenemaganja, nijedna se pjesma ne može doživjeti kao višak, sve je uredno posloženo kao u ljekarni, samo što atmosfera u albumu nije sterilna i nema u sebi bolnički zadah smrti, već živahni miris egzotičnijeg bijelog čaja. Lako se i brzo presluša uglazbljena poezija albuma "Old Ideas" koji možda nema snagu kultnog "Songs of Love and Hate", ali ipak ima dovoljno hranjive i spokojne čarolije da nahrani svaku (ne)vjernu ovcu pastora Cohena. Dok su prvi albumi slušatelja mogli uvoditi u poetično ludilo (i izvoditi iz njega), posljednji album pruža posve umjerenu količinu mira. Cohen pripovijeda spokojno poput mudrog djeda koji dane provodi na panju promatrajući mjesto gdje se zemlja spaja s nebom, kao da nam indirektno poručuje kako starenje ne mora nužno biti teški križ što se jedva drži na plećima, već da starost može biti dostojanstvena i ugodno kreativna. Bez obzira jesu li njegove ispripovjedane ideje stare ili svježe, dobro sjedaju u ovim nemirnim i praznim vremenima u kojima se ljubav manijakalno traži virtualnim putevima Gospodnjim. Cohenove stare ideje nisu varljive ni kvarljive jer nemaju rok trajanja, mogu se konzumirati po potrebi, nema vremenskog ograničenja. Dobar tek!

www.leonardcohen.com

Pročitaj i ostale recenzije za "Old Ideas"