Leonard Cohen Old Ideas (2) Columbia 2012.
Jedna je to od onih nedjelja. Iako sam završio srednju školu još davno, sjećam se nervoza koje je znala prouzročiti predškolska nedjelja. Sad kad sam odrastao i čitav svijet shvatio, kad je sve glupo i jednostavno, nedjelje me ne čine nervoznim. A, eto, danas sam nervozan. Niti me straši sutrašnji radni dan, niti posao koji radim, a sigurno me ne straši to što moram napisati recenziju za novi album Leonarda Cohena. Naime, ako sam dobro shvatio Draža, uz moju recenziju, bit će ih još tri. Najmanje. Uostalom, moja recenzija na pot listi je volonterska. Ni u džep, ni iz džepa. Radim to jer volim pisati. Jer, kako shvatih u proteklih nekoliko mjeseci, katkad znam napisati nešto čega se neću stiditi dan poslije. No, opet ponavljam, nervozan sam. I ne znam što s tom nervozom.
Sjetno slušajući jednu Cohenovu stariju skladbu, onu o ljubavnom trokutu (mada ja imam drugačije objašnjenje i doživljaj iste), uvijek zamislim gospodina Cohena kako sjedi kraj kamina, u tu kasnu noć ili rano jutro posljednjeg dana prosinca, okružen papirima i bocama alkohola dok vani pada snijeg. Čudan je taj snijeg. U Mostaru gotovo nikad ne pada, ali je u proteklih nekoliko dana počastio isti grad najvećim padalinama snijega koje ja pamtim, a pamtim dobrih dvadesetak godina svog života ovdje. Grad je u potpunom rasulu, i više nego obično. Ljudi su odlučili odjebati crkve i bogomolju, uzeli lopate u svoje ruke i pokušavaju iskopati vlastite automobile, prokopati cestu ne bi li danas/sutra mogli otići negdje. Do prodajnih centara, bolnica, sutra i svog posla. Jer, jedno je sigurno - gazda ne prašta.
A ja, lijena pičkica, zimogrozac, zabarikadiran u svoju malenu sobu, slušam Cohena i svako malo protrljavam šake jer se smrznu i zgrče od izloženosti studeni koja se uvukla u sobu i tipkanja. Ustanem od radnog stola, pogledavam kroz prozor i promatram sunce koje se danas pojavilo. U pozadini je Cohen. Tiho šapuće svojim grubim glasom, govori mi kako i u 78. godini života i dalje postoji ljubav i čežnja, strast i žal. Postoji sve. I to me malo smiruje. Duga je povijest između mene i Lea. Ne sjećam se kako sam došao do njega. Možda preko Buckleya. Stat ću tu, došao sam do njega preko Buckleya. Bolje da se ne pitam kako sam došao do Buckleya jer ću izgubiti ovu jedinu nit za koju se čvrsto ali jedva držim.
Prisjećam se prve knjige o njemu koju sam pročitao. Preciznije, nije to bila knjiga o njemu, bila je to knjiga njegovih, na naš jezik prevedenih, skladbi. Poklonila ju mi je jedna Hercegovka. Bivša. Napisao ju je jedan Hercegovac, predmnijevam. Govorio je o tomu kako je tijekom ratnih 90-ih Cohen bio jedini izlaz. Ne znam gdje i otkud, ali je bio izlaz. Kao što je izlaz meni. I opet ne znam gdje. Prošlo je osam godina od njegovog posljednjeg albuma. Ni ovaj ne bi bio tu da Leonard nije vjerovao pogrešnoj osobi. Pogrešnoj ženi. Uzela mu je svu ušteđevinu, priča kaže. Zato je Leonard, star i naoko vitalan, odlučio krenuti na ovu posljednju turneju. Da si osigura miran kraj. Možda je to samo izgovor da još jednom vidi svijet i posjeti mjesta koja su ga nekoć nadahnula na velike stvari. Da još jednom osjeti da je živ.
Bio je tu, u Zagrebu. Relativno blizu. Bio bih i ja. Ali nisam. Spriječila me slomljena noga. Nisam čitao izvještaje s koncerta. Osjećao sam neku vrstu bijesa jer nisam nazočio događaju. Nisam ga vidio uživo. Onda sam došao do zaključka kako je tako možda i bolje jer je Leonard Cohen, onaj kojeg vidim u svojim mislima dok slušam njegove albume, prestao stariti još tamo 1988. godine kad je izašao "I'm Your Man", njegov posljednji pravi album (do ovoga). Ja ga još vidim kao zamišljenog poetu, džentlmena i bonvivana koji sjedi za svojom pisaćom mašinom. Na Hydri je. Provodi sate i sate tipkajući priče i pjesme, a društvo mu, s vremena na vrijeme, pravi Marianne Ihlen, najljepša žena koju je autor ikada vidio u svom dugom i suštinski događajnom životu.
Dobri stari Leonard spremio je novi album i, dovraga, dobar je.
Zapravo, "Old Ideas" je i više nego dobar. Cohen kombinira svoju posvećenost matematičkoj preciznosti u dirljivim i duhovitim životnim tekstovima te zvuk gitara, orgulja, baseva i pozadinskih vokala koji svako toliko podsjećaju na jedan od perioda njegove duge i gloriozne karijere. Je li to ovih deset kvalitetom ujednačenih pjesama autor spremio za kraj, za konačni oproštaj? Možda. No, kad ga čujem ovako motiviranog i lucidnog, poželim mu još stotinu godina života ili stotinu života za barem tri nova albuma (gospodin je perfekcionist koji voli uzeti vrijeme između dva albuma i odugovlačiti, a ako pak ne voli – odugovlači, bo'me) i nekoliko koncertnih turneja. Neka opet dođe u Zagreb. Kvragu, neka dođe i u Mostar, ali ja njegovom koncertu neću nazočiti. Neka ga netko drugi demistificira ako može i ako želi.
"Old Ideas" otvara skladba "Going Home" koja pokazuje ustrajnost u zvukovnom minimalizmu te prikazivanju sebe kao simpatičnog ljubavnika i pjesnika koji je uvijek onaj koji gubi. On je prelijepi gubitnik. Kao i uvijek. Oslobođen okova. Pomiren sa sudbinom. Onakav je kakvim ga mi doživljavamo: "He's a sportsman and a shepherd / He's a lazy bastard living in a suit". Na prvu skladbu se naslanja najduža pjesma na albumu, "Amen", tj. način na koji Cohen oživljava i doživljava country glazbu. Nečujna gitara u pozadini, dok su u prvi plan izvučeni on i back vokali. Sve što želi sada, kad je kraj tako blizu, je da mu ona kaže nešto jednostavno isrcu drago: "Tell me that you love me then/Amen".
Ako je tko gledao Fleischerovo znanstveno-fantastično remek-djelo "Soylent Green", sigurno se sjeća twista, ali i filmskog kraja čuvenog Edward G. Robinsona koji je netom prije snimanja te scene priznao svom dobrom prijatelju Charlton Hestonu kako zbilja umire. Hestonove suze su autentične, a montaža slika, zvuka prirode i svega što vidimo u sceni dok Robinson leži u svom posljednjem krevetu slama srce. Samo nedostaje "Show Me The Place ", treća pjesma s ovog albuma, pjesma o spuštanju zastora, prigodna pjesma. Jedna od onih stvari s albuma koja najviše mami osmijeh na lice je "Darkness" gdje Cohen vrši derivaciju samog sebe: negdje u daljini čuje se onaj Cohenov poznati zahvat na gitari (patentiran na pjesmi "Avalanche", ako se ne varam). To nije sve jer većim dijelom pjesme možemo zamisliti Cohena sa ironičnim smješkom dok izgovara njemu svojstvene zezalice upućene muško-ženskim odnosima poput: "I caught the darkness drinking from your cup/I said is this contagious / You said just drink it up".
Najbolje dvije skladbe na albumu, po mom skromnom sudu, nalaze se negdje u sredini: "Anyhow" i "Crazy To Love You". Na prvoj Cohen najmanje pjeva i najviše recitira. Kao da sjedi u zamračenom i zadimljenom baru, okružen polupijanim propalicama u vječnoj potrazi za odgovorima u dnu čaše, Cohen se obraća svojoj ženi. Tamo negdje. On zna, ona zna. Svi znaju da je gotovo. Ali opet, mora li biti gotovo? Bilo bi glupo citirati cijelu pjesmu, ali svaka strofa je zbilja mali dragulj koji točno prikazuje kako se muškarac ili žena osjećaju kad znaju da je kraj, ali jedno od njih opet želi natrag jer je psiho-fizička ovisnost toliko jaka. Ljubav je droga. Ovo-ono. "I know you have to hate me/but could you hate me less". "Crazy To Love You" je ništa lošija od prethodne. Osim što neodoljivo podsjeća na "Take This Longing", raspolaže promišljenim riječima o pogrešnoj ženi. O pogrešnim ženama Cohen štošta zna, pa kad kaže: "I had to go crazy to love you / Had to let everything fall/Had to be people I hated/Had to be no one at all", što drugo nego da mu vjerujemo.
Moraš biti čudan svat da ne voliš Cohena. Ako se nešto može izvući iz svega ovoga, to je (1) da ja nemam pojma o čemu pišem, (2) da Cohen ima te (3) da ne vrijedi vjerovati ženi/muškarcu koja/i ne voli matorog zavodnika. I, ako zajebeš stvari, (4) da ostaneš džentlmen.
Nedjelja još traje, ali je Cohen istjerao demona nervoze.
Pročitaj i ostale recenzije za "Old Ideas"