Mislim, Leonard Cohen! S uskličnikom. Tko sam ja da pišem o Leonardu Cohenu, tko je bilo tko da piše o Leonardu Cohenu? Svetinje su tu da ih se propituje, legende moraju stalno potvrđivati vlastiti status, nedodirljivi su takvi samo u svojim glavama. Je, da, može i tako, ali onda opet, tko sam ja da pišem o Leonardu Cohenu? Tko sam ja da kažem kako mu na novom albumu ima fillera ili da je mogao on to i bolje, tko sam ja da seciram i analiziram i da stvaram konstrukcije o tome zašto je uopće išao snimati novu ploču?

Sada ozbiljno. Ne mislim tu na sebe ili barem ne mislim samo na sebe. Mislim na sve glazbene kritičare na svijetu i na one koji se tako osjećaju. Mislim na sve one koji žele ispasti pametni i rječiti, fascinirati poneku curicu svojim dubinskim uvidom u bardov opus i kakvom se bistrom opservacijom ogrebati za šeprtljavi snošaj dok će u pozadini svirati "Songs of Leonard Cohen" (ipak taj album, uvijek taj, vraćamo se na početak da bismo došli na kraj, oh začuđujuće li petlje života, svemira i svega ostaloga). Mislim na sve one koji zaista vjeruju da imaju što reći o novom albumu Leonarda Cohena. Mislim na sve one koji misle da je to što će oni reći važno. Gledajte, nije.

Krenuti analizirati pjesmu po pjesmu predstavljalo bi svojevrsnu liniju manjeg otpora. To može svatko. Kreneš lijepo od prve prema zadnjoj, kronološki jer takav je red i onda fino nabrajaš što sve tu čuješ, pokušavaš procijeniti u kakvom je čiča emocionalnom stanju, nalijepiš koju o starenju i smrti, neka bude dirljivo, ali ne i patetično i voila, evo teksta, evo recenzije, slušajte ljudi, ili nemojte, koga briga.

Ne želim upasti u raspravu sa samim sobom. Ne želim upasti u raspravu ni sa kime, kada smo već kod toga, ali u raspravu sa samim sobom najmanje želim upasti. Nisam si dobar sugovornik. Tema rasprave koju želim izbjeći je glazbena kritika. Njena opravdanost. Druga je tema umjetnost. Ne nužno umjetnost Leonarda Cohena, već umjetnost per se. Teme su to koje se same nameću kada je Leonard na tapeti. Meni se svakako nameću iako ne želim raspravljati o njima. Da, istina, bilo je i lagodnijih pozicija.

Zašto ne želim pisati o novom albumu Leonarda Cohena? Mislim li da se u svetinje ne dira? Strah? Poštovanje? Strahopoštovanje? Mislim li da on ne može pogriješiti, da nije u stanju snimiti smeće koje bi prodavao pod umjetnost? Ne, ne i opet ne.

Samo što, pazite ovako, ovaj album nije smeće. Daleko je od toga. I to je jedino važno. Znači, imamo novi, dobar Cohenov album. To je jedino važno. Analize? Promišljanja? Reference? Ma dajte, budite ozbiljni. IMAMO NOVI, DOBAR COHENOV ALBUM! Koji je točno dio te rečenice nejasan?

(Mislim da nikada nisam napisao recenziju s više upitnika. Siguran sam da nisam. Ne morate brojati, ima ih trinaest do ovog trenutka. Je li trinaest nesretan broj? Sada ih ima četrnaest.)

Hoću reći, nije Leonard neki balavac, nije klinjo s frizurom na stranu, tetovažom morskog konjica na podlaktici i hrpom poezije o svojoj nesretnoj srednjoškolskoj ljubavi koju pokušava upakirati tako da ne zvuči kao da je o nesretnoj srednjoškolskoj ljubavi, već je općenitija i važnija pa će otići do dvojice frendova s kojima se inače napušava na školskom igralištu i uglazbit će ih, te pjesme, cijelo vrijeme imajući na umu svoje glazbene idole. Nije on netko koga treba predstavljati, nije on netko koga treba otkriti svijetu, on je činjenica. On je glazbena činjenica već četrdeset i četiri godine (otkako mu je objavljen prvi album, jel), a ja imam tek trideset. Tko sam ja da pišem o Leonardu Cohenu?

Još je jedna rasprava u koju ne želim upasti sa samim sobom. Ona o glazbenim činjenicama. Priznajem da ne znam točno što znači glazbena činjenica, ali mi je u jednom času jako dobro zvučalo.

Bio glazbena činjenica ili ne, Leonard Cohen je u karijeri imao uspona i padova, boljih i lošijih albuma, lutanja i zastranjenja. To je sve potpuno logično, ne može karijera koja traje toliko dugo čitavo vrijeme ići uzlaznom putanjom. No, sve te stvari danas nišu važne. Kako bi mogle biti? Važno je samo da je Leonard Cohen objavio novi album koji je stvarno dobar. Kako bi ga se uopće opisalo? Pa nikako, zvuči kao Leonard Cohen. To bi trebalo biti dovoljno.

(Broj upitnika i dalje raste. Mislio sam prestati. Ne mogu prestati. Zašto ne mogu prestati?)

Netko je jednom napisao da Cohenovu poeziju čitaju i oni koji u nju ni najmanje ne vjeruju. I to je istina. Iako je kompleksna i ponekada zakučasta, dovoljno je komunikativna. Lako ju je razumjeti. S Cohenovom glazbom je slično. U nju se može zaljubiti i onaj koga glazba inače ne zanima. Samo treba čuti taj glas, te suptilne melodije, poslušati što čovjek priča. Samo to, bez prevelikog truda.

Razvidno je da volim Leonarda, razumije se da ga cijenim, jasno je da ga smatram jednim od najvećih. Dao mi je puno, uzeo sam mu dosta. Znam da će njegove pjesme uvijek biti tu i nikada neće izgubiti na vrijednosti, samo za njih treba biti u pravom raspoloženju (ako ne želite da vas one same ubace u pravo raspoloženje koje je često krivo raspoloženje). Znam da će mi uvijek puno značiti bez obzira koliko novih bendova slušao ili volio. Znam da će imati posebno mjesto, ali samo zato jer ga je zaslužio, jer je poseban i jedinstven, jer se s njim mogu poistovjetiti, a mogu mu se i čuditi.

Nakon svega, tko sam ja da pišem o Leonardu Cohenu? Ne može se to. Nema to smisla. Pisati o njegovom novom albumu? Svašta. Bilo bi to smiješno i pretenciozno. Pred Leonardom samo treba skinuti šešir. I reći mu - živjeli. Živjeli, gospodine Cohen.

www.leonardcohen.com

Pročitaj i ostale recenzije za "Old Ideas"