Običnog smrtnika nije toliko briga kad bend dijeli džabe neko svoje izvanredno izdanje kako bi iskazao zahvalnost vjernim obožavateljima. Naročito ako se radi o live izdanju kraćem od četrdesetak minuta. Pa čak i ako se radi o megapopularnom boy bendu kao što su Coldplay.   Kako uopće definirati Coldplay obožavatelja? Onaj koji ih jednako voli i kada forsiranje hit singlova na dežurnoj radio postaji izaziva laganu trčkalicu i čupanje kose? Ili je fan i onaj koji igrom slučaja neprestano sluša taj nesretni generički radio program? Kakogod, Coldplay bez sumnje broje na milijune vjernih, rekreativnih i nenamjernih fanova. Dokaz tome je podatak da je live album "LeftRightLeftRightLeft" s njihovih stranica od svibnja besplatno skinulo nekoliko milijuna ljudi. Zanimljivo da je takva nekomercijalna odluka s toliko akvizicija bila više-manje ignorirana od radio postaja i raznoraznih formalnih Coelho recenzija. Iako su Coldplay "LeftRightLeftRightLeft" proglasili službenim live albumom ispada da se takva nekomercijalna izdanja još uvijek ne shvaćaju ozbiljno, već ih se nesvjesno svrstava pod neka posebna fanovska posla.   Zanemarimo li, ako neki od vas to ikako mogu, svakodnevni radijski teror i činjenicu da se Coldplay danas ponosno nose s nekim osnovnim boy bend karakteristikama, ovo skromno live izdanje neusporedivo je bolje od prvog službenog live albuma "Live 2003". I to bez ijedne pjesme s odličnog prvijenca "Parachutes" (ajde, ajde... znam da ima puno vas koji ga bez daha slušate sve do skrivene minijature "Life Is for Living" s kraja albuma)!   Monumentalnost, eteričnost, opravdavanje patetike i naivnosti... sve što Brian Eno nije uspio dovesti do maksimuma u studiju postaje moguće u arensko-stadionskim uvjetima. Hipnotizirana gomila glasno prati ("Viva la Vida" i "42") ili mirno sluša Chrisa Martina kada je to potrebno (prvi dio "Death and All His Friends"). Atmosfera iskrene ushićenosti koju prenosi publika idealno se povezuje s lakoćom kojom bend danas zrači na bini, pretvarajući šablonske ljubavne pjesme u himne zbog kojih se ježi svaka dlaka.   Na licu mjesta, recimo na Maksimiru, bih se vjerojatno morao kontrolirati kako bi potisnuo napadaj agorafobije pri pogledu na euforičnu ekipu koja u Coldplayu uživa isto kao što bi uživala i na koncertima Tonija Cetinskog. Ah te predrasude... ili se stvarno radi o istom ili sličnom profilu publike?   Bez obzira što su Coldplay danas postali gorostasna mašinerija za proizvodnju prividnog statusa jednog od najboljih bendova planete i bez obzira što se ja konstantno pokušavam ograditi od očitog oduševljena bendom, za pretpostaviti je da je njihov dobar koncert sličan onome kojeg su U2 odradili drugu maksimirsku večer (nisam bio, samo čitao hvalospjeve). Ovih deset pjesama (brojimo li medley "The Hardest Part/Postcards from Far Away" kao dvije) dobar su razlog da se tako nešto prvom prilikom provjeri i dokaz da ovaj bend ne može biti omražen među svim indie snobovima.   www.coldplay.com