Gitarist jedne od najvećih grupa svih vremena vrlo se brzo snašao nakon što su Kim i Thurston prekinuli svoju bračnu vezu što je uzročno-posljedično moralo dovesti i do raspada grupe koja je funkcionirala puna tri desetljeća, još tamo od 1981. godine. Ranaldo je prošle godine objavio odličan album "Between The Times And The Tides" (iako mu je to službeno bio deveto samostalno izdanje, ipak bi se iz mnogobrojnih razloga moglo voditi kao prvijenac), a njega je već ove godine naslijedio "Last Night On Earth".

Očigledno je kako je Ranaldo navikao na dugogodišnji ubrzani diskografski ritam kojeg su Sonic Youth imali (bilo kroz 'službena', bilo kroz SYR izdanja, bilo kroz sve drugo), pa mu nije trebalo puno da slušateljima ponudi novi materijal. Ekipa s kojom je radio na "Last Night On Earth" nije se drastičnije promijenila u odnosu na prethodni album (tu su Steve Shelley i Alan Licht, a novak je basist Tim Lüntzel), ali je novost da je prateći bend dobio i svoje ime pa je tako ovaj album potpisan kao Lee Ranaldo and the Dust.

Kako nije promijenio ljude s kojima je radio, tako Ranaldo nije drastično mijenjao ni glazbeni stil s kojim je na "Between..." lako kupio sve Sonic Youth obožavatelje, ali i one koji to nisu, a vole čvrstu, gitarističku glazbu. Sirova, ali opet kontrolirana energija, kako je lijepo opisao kolega Vlado (koji će valjda jednom završiti i montažu filma na kojem radi tko zna otkada) je prisutna i na ovih nešto više od sat vremena, ali je dojam kako je Ranaldo u cijelom pristupu još malo opušteniji. Kao da mu je dobar prijem prethodnika i koncerata koji su uslijedili nakon njega dao do znanja da je to što radi dobro pa je sada odlučio pokazati da on to može ponavljati i to u učestalim frenkvencijama.

Kao što rekoh, nema puno promjena u zvuku na ova dva albuma. Ranaldo nije previše eksperimentirao već se posvetio razradi gotovo pa klasičnih indie rock tema podebljanih neizostavnim bučnim dijelovima. Uvodna "Lecce, Leaving" na neki način sublimira cijeli album – pomalo pa R.E.M.-ovski (iz IRS faze) lako pamtljivi pjevni dio u središnjici pjesme zamjenjuje bučni instrumentalni dio koji se lakoćom vraća u početnu temu te u cijeli album odmah unosi mnoštvo energije. Nakon takvog početka Ranaldo lakoćom plovi svojim stilom do kraja albuma. Pravilno raspoređeni brzi i spori dijelovi nižu se iz pjesme u pjesmu od kojih je većina nešto dužeg trajanja što je nekima jedna od mana albuma, a ja u baš tom trajanju pjesama, odnosno razradi tema podebljanih lijepim, pomalo pa jamming dijelovima nalazim dodatan užitak za preslušanje "Last Night On Earth". Recimo, devetominutna "The Rising Tide" jedan je od vrhunaca albuma upravo zbog toga što je Ranaldo početnu ideju razradio do krajnjih granica. Uz nju i već spomenutu "Lecce, Leaving", nikako ne treba zaboraviti "Ambulancer" i "Home Chds", a naslovna, dosta lagana "Last Night On Earth" sigurno se vrti na mnogim radijskim postaja diljem svijeta.

Lee Ranaldo ni ovaj put nije napravio ništa senzacionalno. Prošlim nas je albumom možda iznenadio jer nismo od njega očekivali ovakav zvuk, a sada je potvrdio da u njemu pliva bez ikakvih problema. Album, dakle, nije senzacionalan, ali je jako lijep, ugodan. Potpuno je kliše reći kako je Ranaldo s njime opet pokazao što znači dostojanstveno stariti i nuditi ljudima svoje priče na lijepi način, ali što ću kada je to tako. "Last Night On Earth" je jedan od onih albuma kojima se lako vraćati kada nemate nikakvu ideju što bi mogli zavrtjeti u svojim playerima. On vas sigurno neće iznevjeriti.