Kada su se 1993. razišli Jeff Tweedy i Jay Farrar, alternativni country-rock već je uhvatio čvrste korijene u svijetu glazbe. Izraz americana više nije bio samo pojam koji označava američku kulturu općenito, već i sinonim za glazbeni smjer koji u raznim omjerima spaja rock 'n' roll sa tradicionalnim stilovima – folkom, countryem i bluesom, podvrste da ne spominjemo.

U tako širokom kontekstu, žanrovska šarolikost bila je garantirana. Uz pop Wilco, country-rock Son Volt, soul osjećajnost Lambchop i folk jednostavnost Jayhawks, netko je morao odraditi i posvetu južnjačkom rocku Lynyrd Skynyrd. I taj netko su pola desetljeća prije nego su se okupili Drive-by Truckers bili upravo Bottle Rockets, bend koji je osnovao Brian Henneman, dan danas alfa i omega te glavni autor grupe, čovjek koji je u početcima scene bio prvo roadie a zatim i pridruženo član Uncle Tupelo, prvo na koncertima a zatim i u studiju.

Nećemo sada razbijati glavu oko toga zašto su gore navedeni bendovi i još mnogi drugi poput Whiskeytown, tako uspješno urezani u kolektivnu svijest, dok jedni Bottle Rockets ili Slobberbone, pa i Truckersi, uvijek ostaju na marginama zanimanja za žanr. Da, možda indie senzibilitetu više odgovara nešto tradicionalnija i nježnija zvučna kulisa od gotovo punkerske žestine prošarane tvrdim blues riffovima koje su godinama ranije krali i po potrebi modelirali Clapton, Van Zant, Young i Richards. Ali nitko ne može reći da je ova tvrđa strana americane manje alternativna, zanimljiva ili kvalitetna. Samo malo jednostavnija i sirovija.

Istoimeni prvi album Bottle Rockets iz '93. klasik je dakle ne samo južnjačkog rocka, već alternativnog-countrya i americane općenito, samo što eto podsjeća da nije nužno biti umjetnik ili genijalac da bi napravio nešto dobro, već da ti je dovoljno uštekati se u pojačalo i svirati ono što voliš bez da nužno istražuješ nove načine da to obogatiš.

Nakon sjajne prve ploče, uslijed interesa koji se javio za americanom, Rocketsi su potpisali sa Atlanticom, gdje su uz sve probleme koje donosi uloga korporativnog benda ipak izdali dva i dan danas najbolja im albuma. "The Brooklyn Side" i "24 Hours A Day" ploče su koje uz pozitivnu energiju donose i najbolje pjesme koje su ikada napisali, klasike poput "Thousand Dollar Car" i "Indianapolis". Nakon ovoga zlatnog doba i obećavajućeg početka uslijedilo je poprilično sumorno razdoblje u kojem je bend nizao kreativni podbačaj za podbačajem, uzročno-posljedično gubio originalne članove i mijenjao izdavača skoro sa svakom pločom. Dobili su nogu od Atlantica na najgori mogući način, taman kada su trebali krenuti na turneju, ali obzirom da je sličnu sudbinu doživio i Wilco, pitanje je uopće gdje je donja granica komercijalnosti i koliko je uopće americana stvarno bila popularna van fanovskih krugova, Ryan Adamsa na stranu.

Iako su zvučali solidno, albumi nakon "24 Hours A Day" bili su odrađen posao, ploče koje se mogu slušati, ali kako to obično biva, kada znaš da bend u sebi ima više od onoga što pruža, ma kako neloši albumi bili, uvijek su ogromno razočaranje. I zato je "Zoysia" bila tako posebna ploča, 10 godina nakon zlatnoga doba Henneman i društvo konačno su opet zvučali kao da imaju nešto za reći.

Vratili su se klasičnim temama ne samo sa većom inspiracijom, već i sa širim društvenim angažmanom te dozom cinizma kakvu ranije nisu imali. Naravno, razlog za inspiraciju je kao i kod mnogih drugih bio Bush, pa se tako bend koji je deset godina životario štancajući posvete Skynardyma i koji se od vrha srozao do prigluposti i nebitnosti jednih Supersuckers i sličnih cow-punk bendića, vratio da zatvori krug nadahnutiji nego ikada.

"Zoysia" je još jednom ukazala na njihove omiljene teme: pivo, nogomet, pijanstvo, automobile, djevojke, alkohol, dodavši na popis i svijet u kojem vrijednosti nastaju na reality showovima, te besmisao političkih izbora u demokracijama kakve poznajemo. Ključ svega je ipak uvijek bio i ostao u stavu da su sve stvari, ma koliko se nekome činile male, jednako važne, ali da više od svih nepravdi društva boli kada ti crkne pumpa goriva u nekakvoj pripizdini.

Stoga očekivanja od novog albuma nisu bila mala. Ostalo je vidjeti hoće li opet potonuti u štancanje ili nas čeka nastavak kvalitetnog niza od barem tri ploče kakav su imali od 1993. do 1997. Kad se saznalo da novi album producira Eric Ambel, legendarni gitarist (svirao sa Steve Earleom) i producent (stoji iza prepoznatljivog i potpuno tradicionalnog zvuka klasika country-rocka kakvi su Blood Oranges, Backsliders i Blue Mountain), inače čovjek dobrim dijelom zaslužan za kvalitetu dva spomenuta albuma iz Atlantic faze, očekivanja su dodatno porasla.

Sada, kada je rezultat pred nama, evo kako stvari stoje. "Lean Forward" nema atmosferu ili zvuk kakav je imala "Zoysia", nešto što instant osvježava i daje dodatnu težinu. Definitivno nema ni hitove kakve su imala prva tri albuma. Sve je na mjestu, sve zvuči sjajno, duhovite pjesme smjenjuju se za žešćima, neobavezne nabrajalice za pijanku smjenjuju se sa žestokim macho riffovima koji slave radničku klasu, blues solaže ustupaju mjesto folk melodijama, i iako nema savršene pjesme puno je dobrih. Stoga ova ploča upada u nekakav među-prostor, debelo iznad onih nevažnih albuma koji nisu imali niti pjesme, niti zvuk benda koji stoji iza toga što radi, ali malo ispod prva tri i predzadnjeg jer joj nedostaje crta ambicije i razigranosti.

Činjenica je da se bend više ne traži, znaju što žele, i sada to rade profesionalno i savršeno, ne ravno i dosadno, već sa novopronađenom strasti. U biti, nešto slično kao i Dinosaur Jr. – sviraš istu stvar cijeli život, ali nakon 20 godina, ako to radiš sa srcem, radiš to definitivno kvalitetnije nego kada si bio klinac. Ovo je bend koji se potpuno pomirio sa svojim ambicijama i samo želi svirati, pa makar jedino lokalni bar bio zainteresiran da ih angažira.

Kao primjer o kakvome se materijalu radi, recimo da najambicioznija pjesma na ploči, "Kid Next Door", pjeva o momku koji je u srednjoj školi uživao u brzoj vožnji sa glasno raspaljenom mjuzom, naravno dok ne bi igrao ili trenirao football, a onda je otišao u vojsku i... Pa recimo samo da više neće ni voziti, ni igrati football, ni slušati glasnu mjuzu. Teme su negdje lakše, negdje teže, ali uvijek obojane istim motivima, ispričane istim stavom i glazbeno popračene klasičnim zvukom žanra, sa svim njegovim limitima i mogućnostima.

Rocketsi životu prilaze na potpuno otvorenoj razini, bez patetike i metafora, shvaćaju ga ne kao nešto što donosi borbu sa samim sobom i drugima, već prvenstveno kao priliku da se bude iskren i prema sebi i licemjerju koje nas okružuje. Ako ste svjesno ljudsko biće koje ne dozvoljava da ga ništa izbaci iz takta, ljudsko biće koje u ovoj komediji postojanja uživa, onda su Rocketsi bend za vas. Makar vam riffovi ne znače ništa, čak ni ako vas cover albuma ne tjera da kažete 'to je to, jebe mi se', sirovi vokal i tekstovi vječnih klinaca uvijek će izvući osmjeh. Posebice za vrijeme vožnje. Što bi sam bend rekao – 'the message is a simple one: lean forward, man, because it beats falling back'.

http://www.bottlerocketsmusic.com
http://www.myspace.com/bottlerocketsmusic