Eto ga na! Ponovo svi tvrde da se Neil Young s ovim albumom vratio. Što to uopće znači? Pa Nono svaku godinu izdaje album i konstantno je aktivan. Snima filmove, reizdaje vlastiti život na blu-ray discovima, okuplja svoje stare bendove, eksperimentira s alternativnim izvorima energije, organizira Bridge School… Stavlja na stol sve što mu padne na pamet.

McGee: Meni kao prvo nije jasno kako bez Ludih Konja, Devijantnih Krokodila, Prldžema, Buker Tija i Emđija, ma bez ikakve vražje pratnje, znači samo iz svoje gitare i pripadajućih joj efekata, može izvući ovoliku energiju? Iako mi dobar dio pjesama zvuči poznato, jer ipak su u pitanju fragmenti koji se ponavljaju na ovaj ili onaj način kroz cijelu karijeru, to nimalo ne umanjuje dojam da je Neil opet snimio originalan autorski album u kojem ni jedna sekunda nije tek odrađena ili pejstana, već je sve proizišlo direktno iz te nadljudske inspiracije koju ovaj manijak crpi tko zna od kuda.

Draž: Kužim da je nekome teško pratiti albume kao što su "Greendale" ili "Fork in the Road", ali u tome i je fora. Neil može raditi što god želi. Nije stvar u autoritetu, već prije svega u ogromnoj energiji. Prestao sam kritizirati pojedine nove albume jer mi je na kraju svaki prirastao srcu. Slušanje svega što Neil snimi nije odabir. Mislim da je to najbolje zvanje s već dugim i pouzdanim iskustvom. Mislim da se Neil danas sa svim svojim teško prohodnim albumima istovremeno belji i divi ljudima i svijetu općenito.

McGee: Mislim da je očito kako sam oduševljen albumom, već vidim kako nakon kratkog nestanka iz mog života Neil opet postaje prvo ime na playlistama. U isto mi je vrijeme neshvatljivo, a opet me totalno inspirira, to što jedan čovjek nakon što je već doživio organsku kreativnu eksploziju prije više od 30 godina, svako malo nalazi načina da se opet rodi. Spomenuo si ove zadnje albume, taj njihov nekonformizam koji iznenadi čak i najveće Neilove fanove. Meni je recimo ''Are You Passionate?'' remek-djelo, s tim miksom soul aranžmana i sklepanih pjesama. Pa ''Greendale'' s konceptom koji reže dublje i pretencioznije u tkivo današnjeg društva od ijednog Sorkinova scenarija. Ma i ''Fork'', iako mu manjka pjesama, ima neku draž u izrugivanju politici, instant kulturi, pa i samome sebi.

Draž: "Le Noise" ipak ne upada u tu kategoriju albuma, ali mi se ipak čini da bi album mogao biti zanemaren upravo zato što je nekima puna pipa Neilove hiperprodukcije i nekonformizma. Dešava se da ga u zadnjim pothvatima u biti prate samo fanovi kao ti i ja, ljudi koji u biti ne iščekuju album koji bi označio povratak nečemu uspješnom iz Neilove karijere. Neil je odavno prestao igrati po pravilima iako ih jako dobro poznaje i svjesno odbija. Bez obzira što "Le Noise" ima tu organsku snagu "Mirror Balla", "Dead Mana" i podsjeća na zvuk live izvedbi koje su Crazy Horse kompilirali na albumu "Year of the Horse", ovaj album u biti nema premca u dosadašnjoj karijeri. Svaka čast savjetima i producentskoj intervenciji Daniela Lanoisa, ali on je ovdje sam samcat dostiže zvuk stadionske izvedbe Ludih Konja. Doduše, konciznost te istovremena surovost i intimnost albuma podsjećaju na filozofiju rada s njegove Ditch trilogije, ali on se odavno prestao baviti svojim problemima na onaj hipnotizirajući nihilistički način. Neil je u 21. stoljeću ponovo hipi. U svojim je šezdesetima, a kao da se kroz cijelu karijeru pita iste stvari. Odgovora kao da nema ili kao da je uvijek isti – ljubav. I naravno, rat. U svom najširem smislu.

McGee: Ono što je super kod novog albuma, osim što je još jedan dokaz Neilove energije i nepomirljivosti, je i to što su pjesme baš dobre, melodične i pamtljive. U stanju su te obuzeti istog trena, jer nije se lako braniti od nečega što je u stanju na tako jednostavan način prenijeti iskrenu empatiju, emotivnost, uopće brigu za svakog pojedinca i smjer u kojem se svijet kreće. Ali, nije Neil ni ultimativni hipik ni seronja ni ovo ni ono, nego samo Neil. Jer, ovakva dosljednost u stavovima, pristupu životu, ta stalna borba za bolje sutra, to se ne viđa često. Barem ja ne mogu reći da je viđam, a oni koji je iskazuju pripadaju pravoj aristokraciji. Neil Young, Steve Nash, Stari, Jack Nicholson, Meryl Streep... Je, sad će ispasti da se zezam, ali sam mrtav ozbiljan – ja ionako samo govorim o svom doživljaju svijeta. Koji je već desetljećima inspiriran od strane neumornog starca koji nakon svih godina još nije izgubio volju da nas nauči kako treba biti svoj, ma kako to ponekad bilo sjebano.

Draž: Jesi siguran da si sve spomenuo? A gdje je Jovanotti?

Neil je osobno cijeli album predao YouTubeu.