Ah to bjelilo praznog papira. Nepregledne dubine bijelog. Nesuptilni poziv na vrtoglavicu svima koji poput mene imaju bijednu protočnost karotida. Kao da sjedite u limbu neke frustrirajuće nelogične religije. I vrlo vjerojatno i sjedite u nekom aspektu limba jer inače ne bi piljili u bijeli papir. Mnoge bijelo asocira na svašta nešto lijepo. Bijelu magiju, ako ste nabrijani na fantasy prošlost, bijele vjenčanice, ako ste nabrijani na čestitare, koverte s eurima i nenadana otkrića bratića u trećem koljenu s Pešćenice, jer je švedski stol u pitanju. Zatim golubice mira, iPodove, iMacove itd... Ne sjećam se je li to tako oduvijek, ali me već neko vrijeme bijelo asocira na bijela odijela. Trebalo je pisati grozna bijela odijela, samo što nisu grozna odijela već većinom tipovi koji nose bijela odijela. Također bi ovdje trebalo istaknuti da knjigu ne smijete suditi po koricama i da je etiketiranje ljudi precizno kao i američko vojno zrakoplovstvo; svako malo ćete dići u zrak svoje ljude. Thelonious Monk je jednom to lijepo sažeo u „They tried to get me to hate white people, but someone would always come along and spoil it“. No, nadam se da ćete mi dozvoliti ovu malu predrasudu kako bih vas slikovitije uveo u radnju ovog teksta. Ljudi koji nose bijela odijela većinom izgledaju kao da bi svi trebali biti jako impresionirani time što oni nose bijelo odijelo. Kao da se slučajno dva dana nisu obrijali, ali se u biti dva dana nisu brijali da izgledaju taman kako treba svom bijelom odijelu. Jer bijelo odijelo pamti i bijelo odijelo ne oprašta. I zato ja volim Jamesa Murphyja. On već pet godina izgleda kao da se nije brijao dva dana. On izgleda kao vaš ujak kojega je žena ostavila, ali on kuži zašto ga je ostavila i nije mu bed. Razumije. Ujak koji će vam doći na doobie seansu i ostati s vama i vašim 20+ godišnjim (u mom slučaju već polako 30+) prijateljima budan na kauču do pol 7 ujutro kada su svi drugi već odavno otišli ili pokušavaju zaspati. James Murphy može nositi bijelo odijelo bez da mu prišijem ijednu predrasudu. I to na bose noge! Neki ljudi jednostavno imaju taj Marcel Baader šarm i to je to. Amen. Ne možeš ga kupiti, teško ćeš ga usvojiti. To se il' zna il' ne zna!

James je bio uspješan u transpoziciji svog šarma na glazbenu podlogu. Njegovi DFA zvuk i produkcija su trenutno jedni od najtraženijih i najprepoznatljivijih u glazbenom svijetu. Dok DFA širi pipke diljem planete, jedan od njihovih bendova se odmah istaknuo i ostao vrhom tokom godina. Nažalost opet taj James Murphy i njegov LCD Soundsystem. Kažem nažalost jer bih volio da mogu istaknuti još jedan DFA bend koji je u rangu LCDove kombinacije zvuka i tekstova. Eventulano Hot Chip na „Warning“, ali eventualno. Nikakvi Holy Ghost, ni Free Energy ni Hercules And Love Affair. Ni blizu. LCD je ostao bend s najgorim imenom i najboljim zvukom. Također mi je žao što sam upotrijebio „njegov LCD Soundsystem“. Ipak je tu i prekrasna gđica Nancy Whang i umobolno talentirani Tyler Pope koji svira s umobolno dobrim !!!, i naravno perkusionist bez problema Pat Mahoney. Čak im i allmusic negira postojanje, naveli su pod članove benda samo Jamesa. Fakat nekul. Da nema Nancy i njezinih vrisaka i Tylera i njegovog tantričkog i sveprisutnog glasa „One Touch“ bi bio sve samo ne jedna od najboljih stvari na „This Is Happening“. Stvar na albumu koja u tandemu s „Pow Pow“ podsjeća na psihodelični trans tandem „Beat Connection“ i „Yeah“ s prve ploče. Na moje veliko veselje.

Većina će od „This Is Happening“ tražiti bis „Sound Of Silver“. Uvijek i zauvijek nešto najgore što fanovi mogu očekivati od benda. Reprodukciju. Našli su album koji ih je zauvijek obilježio i sad žele kliše. Kako to može imati imalo smisla. LCD Soundsystem je na novoj ploči bez previše osvrtanja napravio ono što radi najbolje; odlične ploče. Nisu išli na zaokrete od 180, niti na reprodukciju „Silvera“. Samo su sjeli u čamac i pustili da ih njihov prirodni tok odvede nizvodno i tamo gdje ih nalazimo na „This Is Happening“. Premda ni ovi reprodukcionisti ne bi trebali biti nezadovoljni. Na „All I Want“ i „Home“ LCD ulazi u rang „All My Friends“-a, a da ni ne žele. Ako je suditi po „You Wanted A Hit“. "You Wanted A Hit" je tekstualno najslabija na albumu, ali je postavila neke stvari na svoje mjesto; fanove, glazbenike, scenu, štaveć. Svi oni koji će "You Wanted A Hit" pročitati kao aroganciju ili pizditi da „..kaj on nama ima srat o hitovima...“ su možda djelomično u pravu, ali su sigurno apsolutne budale.

Prvi singl, „Drunk Girls“, je sve što su bili „Daft Punk Is Playing At My House“ i „American Scum“ za prve dvije ploče. Najočitiji izbori za singl. Nakon što sam vidio spot za „Drunk Girls“, ova pjesma, koju sam smatrao najlošijom, odjednom je dobila vizualnu dimenziju zabave i sada joj se sa svakim novim slušanjem sve više i više veselim.

Za kraj sam ostavio najbolje stvari; „Pow Pow“, „Someone's Calling Me“ i „Dance Yrself Clean“. „Pow Pow“ je neposustajuća tuča perkusija i sinteva preko koje James niže lajne koje će me zauvijek podsjećati na kišni Rovinj i napad galeba koji me pokušao posrati, ali je na svu sreću gađao kao i američki ratni razarači. Neki nesretni mrav je bio kolateralna žrtva shit tsunamija. Preporučeno slušati u autu. Radi doživljaja i radi zaštite od galeba. „Someone's Calling Me“ je lijena psihodelija koja se vuče preko vas kao lateks plahta, tromo zapinjući, na trenutke će vam se koža ježiti, na trenutke hladno znojiti, ali na perverzno ugodan način.
„Dance Yrself Clean“ je utjelovljenje zakonitosti LCD Soundsystema. Kao „Losing My Edge“ prije nje. Prva je na albumu. Kreće iz druge brzine. Polako. Lagano dodajući gas i nikada ne šalta u petu. Drži rastojanje. Savršeno manevrira. Kada eksplodira to nije od auspuha nego od bas zvučnika. „Talking like a jerk, except you are an actual jerk...“. U ovom potrošnom, vizažist-konstruiranom svijetu ovakve komentare treba ovjekovječiti goblenom, staviti na zid dnevne sobe i pokušati sprati ljagu postojanja plesom na ovu podlogu. I početak je kraj je početak.

„This Is Happening“, treći i navodno posljednji album za LCD Soundsystem. Karijera od tri vrhunske ploče od početka do kraja. Čak i one stvari koje vam se čine previše, nisu. Zalijepe se za vas kao pijani prijatelj iz djetinjstva i uvjere vas da je sve super. Kul! Buraz. I što je najgore, je. Ne mogu reći da mi je žao što je LCD priča navodno skoro gotova. Sve što je lijepo kratkog je vijeka. Ovo će definitivno biti odlazak na vrhuncu koji traje već 5 godina. Kako onda naći mjesta negodovanju. Petogodišnji orgazam je došao kraju. Ma da?! Duh!

www.lcdsoundsystem.com
www.myspace.com/lcdsoundsystem