Lauru Stevenson se prvi put našla u mojim slušalicama nedavno, nedugo nakon što se Katie Crutchfield s drugim albumom svog projekta Waxahatchee našla na vrhu naše liste. Obzirom na sve duži red čekanja novih nepreslušanih albuma teško bih se natjerao na pokusno preslušavanje Laurinog novog albuma, ali kako sam krajičkom oka odmah vidio da izlazi za Don Giovanni Records, izdavač koji nam je ove godine već podario "Cerulean Salt" od Katie, ekspresno preslušavanje bilo je jedini logični potez. Prvo sam nabasao na neuobičajeno veselu anti-ljetnu "Runner" koja me baš kao i većina pjesama s "Cerulean Salt" podsjetila da prizvuk devedesetih ne treba uvijek rezultirati nostalgijom, već pjesmama kojima nova mlađarija punim srcem preživljava svoje vrijeme. Samo što ovdje ne mogu izvesti tako dobru usporedbu kao kada sam za "Coast to Coast" od Waxahatchee napisao da zvuči kao da Superchunk obrađuju "Cannonball" od Breedersa. Laura na življim pjesama novog albuma prije zvuči kao da je Jenny Lewis umjesto Tanye Donelly ponovo okupila Belly.

Iako glazba govori da se ipak radi o različitim korijenima, Laura i Katie dijele pomalo istu priču. Ponovo imamo djevojku koja se neko vrijeme potezala s (pop) punk družinom (Bomb the Music Industry!) i koja je ubrzo počela izdavati samostalne albume. Samo što Laurina prva dva albuma ("A Record" 2010. i "Sit Resist" 2011.) nisu toliko lo-fi koliko je materijal na njima jednostavno slabašan. Na novom "Wheel" više ne ističe ime pratećeg benda u naslovu, ali na kraju ispada da su izbačeni The Cansi prisutniji više nego ikada. Odnosno, bend je na ovom albumu doslovno razvalio. Ne znam tko je kriv za eksploziju, ali očito je da su i Laura i bend napokon skužili da svojom glazbom mogu puno više. Pogotovo ako uzmemo u obzir da su prije zvučali kao sramežljiva kantautorica i improvizirani bend na prvom nastupu povodom maturalne zabave. S jedne strane imamo zrelije lagane akustične stvari, a s druge imamo nabrijane pjesme koje nadilaze folk formu pretvarajući se u power pop razmahivanje golemim refrenima i bendom koji organski kaos svirke drži u jednostavnim indie rock okvirima koji su zadani na prijašnjim albumima.

Jedini problem ovog albuma je taj što ima previše odličnih refrena. Zvuči bahato, ali teško je od početka do kraja doći u jednom dahu. Pogotovo kada skužite da vam se redovno dešava da pjesme kao "Runner" i "Eleonora" izmjenično držite na ripitu. Biti će vam jasno o kakvoj transformaciji benda i kantautorice pričam kada poslušate dvije spomenute stvari i "Telluride" u kojoj Laura i The Cans zvuče kao Ryan Adams i njegovi Cardinalsi u najboljem live izdanju. Sve pršti i sve isijava.