Face To Face Laugh Now, Laugh Later Antagonist 2011.
Kao pop-punk ljetni predah koji je kao stvoren za vožnju, ''Laugh Now, Laught Later'' definitivno donosi gomilu pozitivnih vibracija. On možda nije najbolji album u jednoj solidnoj karijeri jednog legendarnog benda, ali je možda naj-ujednačeniji od početka do kraja.
Svi više volimo legende od stvarnosti iz jednostavnog razloga što romantizirana verzija nečega puno bolje zvuči od hladnih, dosadnih činjenica. U slučaju grupe Face To Face razlika između legende i stvarnosti je poprilična. Kad se sve zbroji i oduzme, oni su tek još jedan bend iz južne Kalifornije nastao na temeljima postavljenima od strane Black Flaga i ostalih pionira punk-rocka Zapadne obale.
Međutim, ona romantizirana verzija priča o karijeri dugoj preko 20 godina, karijeri koja je započela u povojima nečega što zovemo novim valom kalifornijskog punka. Dijelivši scenu s imenima poput NOFX ili Bad Religion, Face To Face su u startu bili predodređeni za vrh.
Imali su sve – ugovor s pravim izdavačem u liku Fat Wreck Chordsa, potpunu predanost svirkama, snimanju i turnejama i, možda najvažnije, hit koji će im pomoći osvojiti svijet, jednu od najboljih pjesama dotične scene uopće - "Disconnected".
Nema smisla nagađati zašto su NOFX, Rancid ili Bad Religion dosegli kultni status, a bendovi poput Green Day i Offspring slavu i novac, dok su Face To Face uvijek ostajali na korak do i jednog i drugog. Kvaliteta materijala nikada nije bila upitna, ali svi pokušaji da se iz albuma u album izdignu iz osrednjosti u sam vrh žanra nisu donosili ploda, što je 2003. rezultiralo raspadom benda.
Gomile promjena, od zvuka, kako bi se ostalo u skladu s vremenom, preko stalnih rotacija članova do šaranja s izdavačima, dovele su do zasićenja nedugo nakon što su izdali šesti službeni album s možda najslabijim materijalom u karijeri. Iako su i njemu pristupili ambiciozno, tražeći nove putove do publike zbog kojih su se istovremeno udružili na jednom EP-u s Dropkick Murphysima prije nego su ovi u svijet lansirali svoje remek-djelo ''Blackout'', Face to Face kao da su ostali bez inspiracije.
Bez energije klasična formula So-Cal punk-rocka - strofa, višeglasni refren, puno uuuuuooooooo i ooooooooooo, brze gitare i pumpajući bas – djelovala je šuplje, a čak ni otvorenost novim zvukovima, dijelom dokazana i kroz suradnju s tvrdim punk bendom Istočne obale poput Murphysa, očito nije mogla održati brod na površini.
Kada je dvije godine kasnije izdana sjajna samozvana esencijalna kolekcija "Shoot The Moon", priča je dobila i svoj epilog (inače, radi se o odličnoj kompilaciji koja doduše donosi samo dvije verzije ''Disonnected'', ali i odličan odabir najvažnijih stvari sa svih albuma). Sad, nagledali smo se raznih zombija koji čupaju nadgrobne ploče kako bi ponekom turnejom zaradili nešto na račun stare slave, ali rijetki bendovi nakon re-aktivacije odluče snimiti novi materijal.
Međutim, izgleda kako je 8 godina kreativne pauze bilo sasvim dovoljno da se probudi stvaralački gen, a povremene svirke na festivalima i zajedničkim turnejama zadnjih nekoliko godina da se opet probudi strast. Jer, novi život, u koji ovom pločom bend kreće i doslovno, daje do znanja da i dalje imaju što pokazati i da će im ovaj vrli novi svijet u kojem je postalo nikada lakše distribuirati i stvarati glazbu bez pomoći ikakvih posrednika, kao i mnogim drugim odbačenim veteranima, omogučiti da pronađu novi smisao.
U startu je jasno da bend nema namjeru napustiti korijene – ''Should Anything Go Wrong'' sjajan je komad HC punk-rocka, barem u ovom melodično-pjevnom dijelu, jer sama produkcija dovedena je do savršenstva i zvuk je tako ispeglan da od punka tu nema ni p. Što nije loše dok god je materijal dobar, a ovaj izgleda stvarno jeste.
Sljedeća ''It's Not All About You'' donosi nešto više skate-punk vrckavosti i neozbiljnosti nego što bi stari fanovi očekivali, ali manjak čvrstine i višak ulickanosti ne predstavlja problem osim u ideološkom smislu. Zvučni dio je neprikosnoven – sve zamišljeno bezgrešno je realizirano, s kristalno čistom svirkom i svakim tonom na mjestu. Čak je i svaki uuuuuoooooo ubačen točna kada i gdje treba.
Kako se i treća ''The Invisible Hand'' nadovezuje istom razinom kvalitete, pomisliš kako je bend i ranije trebao iskazati ovakav pop senzibilitet umjesto fokusiranja na svirke, turneje i očuvanje južnokalifornijskog HC plamena u zvuku. Ima takvih momenata i ovdje, četvrta ''Bombs Away'' i tekstom i uvodnom bas linijom i strukturom čisti je klasični West Coast komad u kojem čuješ sve pretke, od Black Flaga do Bad Religiona, ali ovi pop momenti su brojniji i jednostavno ljepši.
''Blood in the Water'' je riffom žanrovski punk, ali tempom se radi o rock pjesmi koja, kao i većina Face to Face materijala, do refrena živi na basovima rođenima na ''Disconnected''. Sam refren pak donosi novo ugodno iznenađenje jer stil pjevanja kojega u ovom trenutku izvodi pjevač, gitarist i lider benda Trever Keith graniči s emo-punk trenutcima nekog benda iz Floride (da ne kažem jednih i jedinih Hot Water Music).
Stvari se prividno vraćaju u normalu s ''What You Came For'', naslonjenu na klasičnu FTF ritam sekciju i gitarističko kotrljanje ala Social Distortion, ali i ovdje vokalni i melodijski djelovi kao da više duguju imenima poput Alkaline Trio, Lawrence Arms ili The Loved Ones nego nekim drugim starim panksima. Scene Chicaga i Philadelphie (a možemo im dodati i Boston i New York) već godinama donose najsvježiji melodični punk zvuk, a Face To Face nemaju problema sa skakanjem na trenutno aktualan vagon.
Na kraju krajeva, za razliku od Zapadne obale koja je uvijek bila nekako zatvorena u svoj vlastiti zvuk, scena na Istoku jednako se napajala i vlastitim, Washingtonskim DIY korijenima, ali i onim što se događalo na drugoj strani zemlje. Tako da, na neki način, možemo reći kako svih ovih melodično-melodramatičnih emo-punksa danas ne bi ni bilo bez ovih nešto starijih prdonja poput Face to Face. Sama činjenica da nekadašnji učitelji danas zvuče kao tipični melodični punk bend s Istoka tako je više svojevrsno vraćanje usluge nego nekakva krađa.
Kada slušatelj pohvata koncept albuma, negdje na polovini gubi se svježina i materijal postane predvidljiv. Svi spomenuti bendovi se prelijevaju u određenoj mjeri, a plus je što ispod sve ove kozmetike tu i tamo ipak zakuca srce i onog bend koji nam je podario ''Disconnected''. Možda ono danas ne može kucati bez nekoliko pacemakera, ali to nipošto ne znači da nije živo.
Možda kreativni sokovi nisu bili glavni motiv za snimanje novog materijala, ali nije sramota objaviti ni ovako odlično konstruiran pop proizvod punk predznaka. Koji će možda više leći nekome tko preferira ove mlađe bendove koji se ne srame svoje emo strane, ali koji ne bi trebao biti odbojan ni onima koji nešto više drže od Social Distortion strane priče.
Na kraju je možda najvažnije istaknuti da od ovih 11 pjesama ni jedna jedina ne zaslužuje da je se preskoči prilikom slušanja. Ovih pet završnih koje ne navodim imenom nisu zbog toga bezlične, svaka ima nekakvu melodiju, refren ili barem jedan trenutak basa ili gitare vrijedan pamćenja koji će znati kako ostaviti svoj trag. Ponavljaju recepturu veselog punka, provjerene klasike i pomodnih dodataka, ali imaju dušu.
Kao pop-punk ljetni predah koji je kao stvoren za vožnju, ''Laugh Now, Laught Later'' definitivno donosi gomilu pozitivnih vibracija. On možda nije najbolji album u jednoj solidnoj karijeri jednog legendarnog benda (more a legend than a band, rekli bi dobri stari Flatlandersi sami za sebe), ali je možda naj-ujednačeniji od početka do kraja.
Facelift koji je odrađen na zvuku taman je zategao bore koliko treba. Ono, za jedne zombije Face To Face su izuzetno ljepuškasti, toliko da možemo slobodno reći kako prethodnu nadgrobnu ploču u vidu best of kompilacije neće trebati dorađivati. Ovaj album na sebi ima dovoljno pjesama koje se mogu ubaciti na nju, ali isto tako može ponosno stajati i sam za sebe. Mislim da više od toga ne treba tražiti.
