Josh T.Pearson Last Of The Country Gentlemen Mute 2011.
„These are the days that must happen to you, the stars are aligned for all God's chosen few. So all you haircut bands, doing headstands, thinking you'll turn the world upside down. Put your guitars up over your shoulders. A new sort of experience is taking over 'cos we're simply the best band in the whole damn land. And Texas is the reason.“
Lift to Experience – "These are the Days" ("The Texas-Jerusalem Crossroads" Bella Union 2001.)
Kakva ja ovo bila bomba! Voljelo ih se i mrzilo istovremeno. Spojili su najsladunjavije post-rock eksplozije, live nepredvidivost i zanesenost Jeffa Buckleya iz Sin-é dana, shoegaze i apsurdno religiozno propovijedanje. Bio je to još jedan u nizu nusproizvoda američke kozmičke glazbe, istovremeno beskonačno pretenciozan i sonično neodoljiv. Celestijalni zvučni tornado isprva nije ostavljao mjesta za dodatna potpitanja. Prva iskustva su bila doslovno zasljepljujuća, a priča iza konceptualnog albuma se navirivala tek kao zabavan i provokativan dodatak nečemu što je zvučalo odlično. Ono što su Josh "Buck" Pearson (guitara, vocali), Josh "Bear" Browning (bas) i Andy "The Boy" Young (bubnjevi) krajem devedesetih i početkom nultih izvukli iz svojih instrumenata bilo je toliko čarobno da su Simon Raymonde i Robie Guthrie (Cocteau Twins) brzo doletjeli u Teksas ne bi li odmah nakon koncerta njihovom bendu Lift to Experience ponudili svoje producentske i izdavačke usluge.
"The Texas-Jerusalem Crossroads", konceptualni dupli album, CD 1 "Texas", CD 2 "Jerusalem" i na poleđini napomena “Ladies and gentlemen we are playing with one guitar” (sličnu poruku ispisali su na poleđini svog albuma početkom devedesetih death metalci Pestilence - “There are no keyboards on this album”). Jasno vam je da je Josh T. Pearson ispred sebe imao nekoliko gitarskih pedala (Pestilence su to napisali na poleđini svog albuma "Spheres" kada su već duboko zaribali u prog vode), ali problem nije bilo samo hvalisanje. Ta napomena se mogla shvatiti i kao zajebancija, ali isto tako vjerujem da je za većinu slušatelja "The Texas-Jerusalem Crossroads" bio nejasan koncept koji se šizofreno ljuljao negdje između stopostotne pretencioznosti i dobre zajebancije. Mislim ono, konceptualni album o kraju svijeta gdje je Texas nova Obećana Zemlja!? Možda je i u tome bila fora. U tom nedostatku lucidnosti. “Don't you boys know nothin'?, the USA is the center of Jer-USA-lem.“ Zato me ne čudi što su ubrzo nakon prvog izdanja izgorjeli i nestali sa scene.
Josh T. Pearson se sakrio iza duge i guste brade ostavivši iza sebe gomilu obožavatelja koji su pomno pratili njegove nove dramatične pokušaje da samostalan rad napokon zaokruži u jednu smislenu cjelinu. To mu je uspjelo tek deset godina nakon "The Texas-Jerusalem Crossroads". Zakašnjeli hvalospjevi koje je kroz deset godina skupljao njegov bivši bend donijeli su mu status munjenog i izguljenog genija koji zaslužuje svu pažnju i brigu fanova i raznoraznih dušobrižnika scene (pretežno Europljana).
Njegov prvi samostalni album nosi ime "Last Of The Country Gentlemen". Pozerstvi ili ispovijed iskonskog sanjara? Posprdno samosažaljevanje ili pretenciozna dramatika? Jer nije mu lako suditi samo kao bradatom ziherašu koji liči na ulaštenog hipi proroka. Josh jest svojevrsni pozer, ali je i genije. Ovdje ipak imamo problema s personom čija preuveličana drama pleše na samom rubu ludila i čiji tok svijesti u svim svojim kontradikcijama može biti i šarmantno dirljiv. Ili bolje reći – šarmantno nezreo! Josh u srid srca pogađa sve izgubljene 'zrele' duše svojom iskonskom patnjom koja obzirom na godine i prokockanu karijeru može imati značajnu težinu, ali se zapravo rastapa u prekomjernom dramatiziranju.
I cannot give you my love, my love, without giving up the love songs of my life
*** *** ***
Take up the guitar, leave the girl, she'll be the death of you / You cannot give her all your love when you'he still got shit to prove… I cannot give you my love when I'm married to the song.
To izjavljuje čovjek kojemu je trebalo deset godina da se napokon skrpa i pokupi rasipane fragmente svog stvaralaštva. Žena je kriva! Ali ne toliko, jer je i on sam po sebi beskrajno sjeban:
We're the kind who start the books but who just do not finish / We're the kind who have 10.000 would-be-great, ungrateful, too-long, run-on songs… You see I miss you woman and baby you ain't even yet gone.
U "Woman, When I've Raised Hell" i "Honeymoon's Great! Wish You Were Her" se jako dobro osjeća doprinos Warrena Ellisa, a kraće pjesme koje zvuče kao male mantre, "Thou Art Loosed" i "Drive Her Out", su čisto savršenstvo. Autor se u njima ne stiže zapetljati.
"Last Of The Country Gentlemen" je na momente dosadanjikav, ali i na momente potencijalno opasan materijal. Mogu samo zamišljati kako bi ovo nekome moglo sjesti nakon neočekivanog prekida ili možda preljuba. Tako kilometarska "Sorry With a Song" može istovremeno biti ljigava i šizofrena ispovijed beskičmenjaka, ali i dirljiva priča izgubljene duše. Možda je tajna u tome da ga ne trebate uzimati zdravo za gotovo, nego napraviti dva koraka nazad i, ako stvarno imate volje, razlučiti kontradikcije u koje se zamata.
Josh T. Pearson je izgubio razum?! I to zbog toga što mu je rock n' roll važniji od ljubavi. Uh, kakva bi to priča bila da je istinita? On je zapravo jedan veliki bespomoćni klinac koji se već deset godina šverca sa svojih desetak nedovršenih pjesama. Treba vam vraška koncentracija ako želite ovaj album savladati od početka do kraja. Uživati ćete, ali ne uvijek.
