' ...nekad je slušatelj imao potpuno drugo stajalište prema doživljaju glazbe. Želio je slušati samo novo, tj. glazbu koju još nikada nije čuo. Skladateljima je bilo potpuno jasno da se jedno djelo ne može predstavljati istoj publici više puta. Samo je djelo bilo nevjerojatno mnogo zanimljivije nego njegova interpretacija, kritičari su raspravljali gotovo samo o djelu, a tek uzgred o njegovoj izvedbi, posve suprotno nego danas kada se uspoređuju samo pojedinosti izvedbe i raspravlja samo o njima', primijećuje Nikolaus Harnoncourt, i podosta je u pravu. Ako se iskreno zapitamo koliko često posjećujemo koncerte iz hira, bez prethodnog poznavanja materijala, dobit ćemo mršavu brojku. Rijetko ili nikada, jel?, slušamo i gledamo samo ono što je poznato uhu i oku, dakle, provjerene materijale koji nas ne bi trebali razočarati, igramo na sigurno, ne posjećuje bilo čije koncerte, već samo one koji će ispuniti naša očekivanja. Slične scenarije prolazimo svako malo; prošao sam ga 2. prosinca kad sam dao stopostotnu prednost Lambu u Tvornici, bandu kojeg sam pratio u srednjoškolskim danima te ga kasnije svrstao u neki oblik aorista ili pluskvamperfekta, misleći da su odsvirali sve što se moglo odsvirati i da je vrijeme za neke nove klince(ze). Iznenadio me nastup u Tvornici jer sam očekivao depresivnu ili makar bolesno tugaljivu atmosferu, nipošto se nisam nadao rukicama u zraku (koje je svako malo potencirao Barlow opaskama tipa ' ...tijekom cijele turneje nismo sreli takvu publiku... '). Kao da su devedesete po drugi put na izmaku, i kao da sam na opskurnijem rave partyju, samo je nedostajao Zdravko Tomac da bi slika bila potpuna, partijanerska. Srećom, pjevačica Louise je spasila stvar glasom (i stasom), odradila je svoju ulogu pjevačke dive profesionalno, bez pretjeranog glumatanja. I bez rukica u zraku.

Najnoviji album "5" nema partijanerski štih. Naprotiv, ima u sebi karakterističnu mračnu atmosferu, ali ipak budi u slušatelju volju za životom, odašilje sjetnu pozitivnost, povremeno izmamljuje i osmijeh na lice, naročito uvodna "Another Language", nabrijana "Build a Fire" i sanjiva "Rounds". Zato su ostale skladbe, naročito "Butterfly Effect" i "Strong the Root", pomalo teže probavljive, ali ujedno i primamljive poput kaloričnih kolača kakve sretne domaćice. Album "5" nikako nije za pet, mjestimice više podsjeća na Lambchop negoli na Lamb. Osjeti se da je „5" napravljen po provjerenoj matrici, ima u sebi zvuk komercijale, ali ipak poput grebena strši u ovom glazbenom moru mediokriteta. Vrijedi se ogrebati u njega, zaslužuje pohvale, naročito u današnje vrijeme kad je pohvala postala rijetkost u pravom smislu riječi i kad vodeće mjesto na pozornicama dobivaju elektrizirana Rozga, ocvali Bajaga, natapirani Tom Jones i njemu slični umirovljenici iz šou biza.

Nije trip-hop scena ono što je bila nekad, omekanila je, prilagodila se masama, odustala od eksperimentiranja koje vodi u nepoznatom pravcu. Dok govori o duševnoj izgubljenosti, i novim životnim pravcima (putevima), Louise Ann Rhodes kao da istodobno govori o traženju glazbenog izričaja, točnije gubljenju istoga. "5" ne donosi ništa novo, ni po čemu nije revolucionaran, samo je simpatični podsjetnik na ne tako davno razdoblje kad Faithless i Massive Attack nisu tepali masama, već su samo pravili glazbu i pritom razvaljivali publiku. S vremenom je njihovo razvaljivanje postalo podvaljivanje, izgubljena je kreacionistička tripičnost, ostao je samo bljedunjavi hop. Ili pop. Što li već. Primjetan je nedostatak sirovosti i žara, a zahtjevi baroka i klasicizma ponavljaju se kao nikada do sada, uho je željno nepoznatih zvukova, no problem je što do njih nije lako doći. Mnogi akteri trip-hop su, kako izgleda, svjesni toga. Svima njima nedostaje sukob između jasnoće i ljupkosti o kojem je pisao John Cage. Jasnoća je hladna i nehumana, dok je ljupkost topla i proračunata. Današnji trip-hop krasi jasnoća ili ljupkost, dok su prije obje komponente bile istodobno prisutne u tom žanru, što je bila dobitna kombinacija za osvajanje uha. Primjerice, Malachai je uspio u tome, drugi album tog bristolskog dvojca ("Return to the Ugly Side of Love") ima u sebi dovoljno tripa i hopa, hladnoće i topline, što je već posve nova, itekako slušljiva pjesma/priča iz koje bi Lamb mogao izvući kakav trik ili pouku.

lambofficial.com