Nije lako iznova naći riječi kojima bi se opisao rad Laetitie Sadier. Nakon raspada Stereolaba ona je lagano zauzela smjer kojim korača i kojim se nimalo nije kompromitirala. Dapače, Laetitia iz albuma u album nudi svoju jedinstvenu viziju angažirane pop glazbe.

Možda bi netko mogao reći kako su njeni solo albumi oskvrnjeni klasičnim nedostatkom kojeg jedna pjevačica može imati nakon raspada njenog (kultnog) benda, pogotovo kada je Laetitia de facto odlučila zadržati stil kojeg je Sterolab njegovao: iščašeni retro-space pop, da izmislim novu glazbenu kovanicu. No, da se vratimo nedostatku: naravno da solo albumi gospođice Sadier nemaju onaj zvuk kakav su imali najbolji Stereolab radovi jer na njima ipak nije radio genijalac Tim Gane, naravno da je ovo sve sada puno manje eksperimentalnije, ali zar to i nije očekivano s obzirom da Laetitia ima 46 godina.

No, koga je briga za to? Igranje s prošlošću je ionako stvar koja me najviše živcira u svijetu glazbe. U sadašnjosti me albumi Laetitie Sadier u pravilu razvesele, a takav je i slučaj sa "Something Shines" koji, baš kao i njegovi prethodnici, nudi puno razloga za veselje.

Ima na albumu puno zanimljivih trenutaka. Nakon lijepog otvaranja s "Quantum Soup", Laetitia u "Then I Will Love You Again" udara u glavu – klasični je to stereolabovski anti-hit u kojem ima i osamdesetih i space zvukova i truba i veselja i melankolije i svega na jednom mjestu. Ili, recimo, "Release From The Centre Of Your Heart". Negdje sam pročitao da ta pjesma zvuči kao Marvin Gaye-cum-The Love Boat soft rock hit, a tome uistinu ne bih mogao ništa dodati, osim da je riječ o sjajnoj pjesmi. Ili „Echo Port“, jedan od onih trenutaka kada Laetitia poteže za francuskim jezikom, a za kojeg bi svi lounge glazbenici ubili.

Najljepše su te iznenadne promjene ritma koje bi malo kome tako dobro pristajale kao Laetitiji. Evo, recimo, pjesma "Butter Side Up". Većim dijelom je pjesma laganog, melankoličnog, ritma da bi se negdje u 5. minuti sve odjednom razigralo naslonjeno na bas liniju i ponavljanjem poruke 'We need answers'. I taman kada ste zaplesali pjesma se vraća na onaj početni smjer. Kao da je Laetitia željela slušatelja na ovaj način razbuditi i natjerati ga na dodatno skretanje pažnje na pjesmu a u tome je bez zadrške i uspjela. I da, naravno da je i ovo jedna iz cijele plejade njenih angažiranih pjesama.

Generalno, ovaj je album prilično smiren. Malo je plesnih trenutaka, više je introspektivan koliko to može biti koji svojom angažiranošću progovara o svim onim zamkama koje aktualni svjetski poredak stavlja pred nas. I koliko god je nezahvalno uspoređivati njene radove, dojam je da je "Something Shines" za sekundicu slabiji od prošlog albuma, ali "Silencio" je u mojim očima bio samo koračić udaljen od remek-djela ("Auscultation Of The Nation" je i dalje hitčina, bez obzira na dvije godine zadrške) pa to ne umanjuje činjenicu da je i ovo odličan album.

Nerijetko se može pročitati da je neki izvođač/izvođačica kralj/kraljica određene vrste glazbe. U mom svijetu tron definitivno pripada gospođici Sadier. Da joj u ponedjeljak predamo krunu?