Salif Keita La Difference Universal 2009.
Svi oni koji bi htjeli doživjeti Dubrovnik u srednjem vijeku, trebali su jučer biti u njemu. Glavna trafostanica je izgorjela, u nekim djelovima grada nije bilo ni vode, telekomunikacije bi radile kako bi one htjele, a dućani i benzinske pumpe su bile zatvorene. Policajaca nije bilo na ulicama, ali ni albino crnaca koji su u stvari prinčevi pa pjevaju o (ne)postojanju razlika među ljudima.
Roditi se s velikim penisom negdje u Japanu je sigurno dobra stvar, barem ako je vjerovati azijskim osvajačima Amerike u jednoj od epizoda South Parka. Roditi se s ponekom rukom, nogom ili glavom viška u Indiji može vas dovesti do statusa božanstva, ali rođenje albino djeteta u Africi nije nikakva sreća. Ako imate sreće obitelj će vas se odreći, a okolina odbaciti, ali uglavnom albino djeca u Africi nisu te sreće. Puno češća sudbina takve djece je trenutačna smrt koju u nekim djelovima Crnog kontinenta opravdavaju lošom srećom koju albino djeca donose dok je drugdje takvo ubijanje opravdano spravljanjem raznih napitaka od djelova albino tijela. Vračevi znaju čak biti i velikodušni pa ne ubiti albina, već mu samo odrezati ruku, nogu ili poneki prst kako bi spravili napitke koje će spasiti zdravlje ostalih pripadnika plemena.
Salif Keita imao je nevjerojatnu sreću da potiče iz loze Sundijunkmareeses Sundiatu Keite, velikog utemeljitelja Malijskog carstva u 13. stoljeću. Samo radi toga mogao je nešto normalnije živjeti kao albino. Doduše, obitelj ga je skrivala daleko od očiju okoline, a konačni udarac svojima Salif je zadao kada se odlučio baviti pjevanjem. Naime, u Maliju vlada kastijsko uređenje po kojima netko kraljevske krvi ne može biti pjevač, odnosno zabavljač. Ali, srećom po glazbu, Salif Keita je uspio prevladati sve životne poteškoće, postati jedan od najprepoznatljivijih afričkih izvođača i podariti nam nekoliko sjajnih albuma.
Da se ne bi mislilo kako je zaboravio sve probleme koje je imao kao albino, odnosno kako bi ukazao na i dalje krvoločni i ponižavajući odnos prema albino djeci u Africi, Salif Keita je ovih dana objavio album "La Difference" čiji će cijeli prihod ići za pomoć albino djeci u Africi.
Naslovna pjesma albuma jedna je od ljepših koje je ovaj pjevač otpjevao u svojoj bogatoj karijeri. Sjajan ritam protkan je prepoznatljivim vokalom, a kako je riječ o pjesmi koja nosi cijeli album bilo je jasno da se u njoj krije neka poruka. Malo guglanja i prijevoda s francuskog otkrivaju stihove 'I'm black, My skin is white, And I like this, It's difference that makes it beautiful, I'm white, My blood is black, And I'm like it'. Možda nekome malo naivno, ali takvi se sigurno nisu rodili kao albino crnci u Africi.
"La Difference" u stvari nije potpuno novi album Salifa Keite. Između novih pjesama našlo se nekoliko novih verzija starijih radova poput "Seydou", "Folon" i "Papa". Sve su one odabrane radi poruka koje nose jer je Salif Keita odlučio napraviti angažirani album. "Folon" je priča o političkoj sudbini Afrike, "Papa" dirljiv 'obračun' sa svojom obitelji, a novije "Ekolo D'Amour" te "San Ka Na" posvećene su ekološkom očuvanju kako Afrike tako i cijelog svijeta. Na albumu se Keiti pridružio veliki broj poznatih afričkih glazbenika (svo su svirali pro bono) koji su sudjelujući na ovom projektu željeli vratiti nešto svojem kontinentu čiji im je glazbeni identitet donio popularnost (i novac, naravno) u zapadnoj (ne)civilaziciji.
"La Difference" je dobar album i ako ne znate o čemu se radi (a uglavnom dosta ljudi etno/world music glazbu sluša ne znajući o čemu se pjeva na tamo nekim nerazumljivim jezicima), a znajući cijelu priču album dobiva na dodatnoj težini.
p.s. Raspravljajući neki dan o tome što je gore od rođenja kao albino crnac (rođenje kao žena u nekim kulturama nije bio predmet razgovora - govorili smo samo o tjelesnim 'nedostatcima'), drug pizzamajstor je rekao kako je od toga gore roditi se pametan u Hrvatskoj. Pa eto.