Proteklih deset godina postalo je suviše konvencionalno poistovjećivati black metal s obrnutim križevima, corpse paintom, zapaljenim crkvama te sličnim zlim & naopakim rekvizitima i akcijama. To je bila stigma, ali i primamljivi raspon malevolentnih zanimljivosti s kojima se ovaj žanr predstavljao široj publici. Terorizam i veličanje zločinačkih ideologija zaslužuju kažnjavanje, ali promatrati ovaj odjeljak ekstremnog metala samo kao sotonističku zabludu značilo bi ignorirati cjelokupan niz zanimljivih mutacija na razini žanra i u daljnjem račvanju black metal pod-žanra. Ukoliko nakratko zanemarimo Possessed kao jedne od pionira death metala, onda su upravo rani black metalci kao Venom, Bathory, Hellhammer, Celtic Frost ili čak Slayer sa svojim dijaboličnim krljanjem s albuma "Hell Awaits" postavili dio bitnih standarda death metala. Antiteza tom pod-žanru kasnije je bio drugi val black metalaca predvođen zloglasnih norveškim bendovima Mayhem, Burzum, Immortal, Emperor... Njihova privrženost naopakim idejama i lo-fi/DIY pristup pri snimanju i opremanju svojih izdanja vratili su metal u podzemlje, miljama daleko od šarenih naslovnica albuma death metalaca i mainstream publike. Barem nakratko, dok kao kriminalci nisu završili na naslovnicama tabloida ili dok neki od njih kao žrtve ziheraških zvučnih zaokreta nisu krenuli u onaj isti mainstream.

No, prijeđimo na stvar prije nego se pogubim na ovom trnovitom teritoriju. Razlog ove recenzije je inflacija zanimljivih black metal mutacija novijeg datuma zbog kojih je black metal postao intrigantan široj 'ne samo metal' i indie publici. Ne trebate biti true black metalac kako bi znali da je Burzumov, sada već stari, album "Filosofem" jedan od prvih ambijentalnih black metal albuma, ali upravo je redanje novih ambijentalnih i raznih post black metal hibrida zaslužno za predstavljene ovog pod-žanra u neokaljanom i ponovo zanimljivom novom ruhu.

Francuski projekt Alcest je black metal ziheraški prilagodio široj publici kombinirajući ga s naivnom i slatkastom verzijom shoegazea, post-rocka i ambienta. Odgovorni krivac iz tog projekta našao se i u bendu Amesoeurs kojemu se uz shoegaze pripisuje čak i post-punk. Pozitivne recenzije i kratka slava nisu izostali ni u ovom slučaju. "Dead As Dreams" (2000.), jedini album američkog benda Weakling, sada se već može tretirati kao klasik za bendove koji su slijedili njihov primjer preuzimanja najboljeg s blackerskih početaka i kombiniranja istog s promišljenom produkcijom i progresivnim sviranjem. Navodeći taj album kao točku ishodišta za novi američki black metal, Mick Barr (Octis, The Flying Luttenbachers, Orthrelm…) je zajedno s Colinom Marstonom (Gorguts, Behold... The Arctopus, Dysrhythmia…) pokrenuo projekt Krallice. Njihov drugi album "Dimensional Bleedthrough" bi zbog svoje minuciozne produkcije i matematičkog prog pristupa trebao biti posljednja opcija za true blackere, ali je zbog dobrih kritika i svega gore navedenog postao zanimljiviji široj publici baš kao i oregonski bend Wolves in the Throne Room.

Dok Wolves in the Throne Room kao Weakling atmosferu zasnivaju na slojevitim repetitivnim naletima koji ispod površinskog šuma raspolažu cijelim nizom podloga za ambijentalno uljuljkivanje i meditaciju, Krallice matematičkom preciznošću i produkcijom sve guraju na površnu na kojoj se odigrava pulsirajuća tutnjava ukrštenih gitara i blastbeat bubnjeva. Tamo gdje Weakling neobuzdano jurišaju bubnjevima, grgljanjem i gitarskim repetitivnim prodorima, Krallice kao da sempliraju sitno nasjeckane komadiće ekstremnog metala koristeći warp pogon. Deformacija prostor-vremenskog kontinuuma! Ma u biti, čisti sport metal! Skidajte black metal rekvizite i potražite bermude ili trenerku.

"Dimensional Bleedthrough" je urbani odgovor na skandinavske šume i Wolves in the Throne Room farmu, tj. zvučna crvotočina koja neurotično usisava i usitnjava nakupljeni stres. Kao što kaže bend, riječi nisu ni toliko bitne. Bitan je ubojiti intenzitet i atmosfera. Dok na prvom dijelu albuma nemilosrdno kose sve pred sobom u maratonskim "Dimensional Bleedthrough", "Autochthon" i "Aridity", nakon najkraće death metalske "The Mountain", preostale tri stvari postaju još zanimljivije u svom usporavanju, ubrzavanju, šumu i buci. Pretposljednja neimenovana možda kao najbolji i najizravniji ambijentalni pokušaj na albumu.

Nije potrebno upuštati se u nemoguće. 77 minuta ovog ukrštenog rafala ne trebate konzumirati odjednom, ali svakako ga nemojte zaobići. Ili kako je kolega Ivan Mučnjak Jr. s Hombrezone.com zaključio u recenziji za album "Black Cascade" od Wolves in the Throne Room: "U redu, WITTR nisu toliko revolucionarni kao što bi se iz ovih redaka moglo zaključiti ('ambijentalni black' svira se već dugo vremena), no stoji kako nakon WITTR ni nihilistički black metal niti ironični indie više nisu isti. "Black Cascade" nije vrhunsko remek djelo i ako baš želite, možete ga vrednovati više kao interesantan hibrid žanrova koji pomiruje različite ideologije i dijametralno suprotna glazbena rješenja, a manje kao zanimljiv i slušanja vrijedan materijal. No, nemojte pogriješiti i ignorirati ili podcijeniti ovaj intrigantan band. Pobacajte vražje predrasude i probajte. Možda se iznenadite."

www.myspace.com/krallice

www.profoundlorerecords.com