Mark Eitzel kao da dijeli sudbinu Alexa Chiltona nakon raspada Big Star. Njegova samostalna karijera bila je početak njegovog polaganog srljanja u anonimnost. Samostalni albumi često su bili mjesta na kojima su se isprobavale neke nove forme, ali rezultat je malo kada bio onakav kao i s bendom. Doduše, albumu "West" (1997.) je nedugo nakon izdavanja prikačen kultni status i vrlo vjerojatno je konstelacija okupljane ekipe za njegovo snimanje mogla Makru osigurati dugovječnost statusa kojeg je stekao s AMC. Ekipu iz snova činili su Peter Buck, Barrett Martin (Screaming Trees, Mad Season), Scott McCaughey (Minus 5, The Young Fresh Fellows, Strange...), Mike McCready (Pearl Jam) i drugi. Nažalost, prisjećanje na "West" je danas jako rijetka ili slučajna pojava.

Čemu onda recenzija priče koja se ponavlja već više od dvadeset godina? Čemu obnavljanje čemernog gradiva koje ovaj čovjek nemilosrdno reciklira postajući ofucana žrtva samoga sebe? U više nam je navrata opisao svoje očajno emotivno stanje, ali Mark Eitzel nije samo američki zombi i gay komunist kako su ga kratko vrijeme zvali dok je American Music Club još ponosno nosio titulu jednog od najvažnijih američkih bendova i kada ga je 1991. Rolling Stone proglasio kantautorom godine ("the American Morrissey"). On je danas beskućnik, hiperproduktivni kantautor bez ozbiljne i konstantne izdavačke kuće koja će ga maziti povremenim reizdanjima kultnog matičnog benda i osiguravati mu kakva-takva sredstva za daljnje stvaranje. On nema drugog izbora osim glazbe. 'I know I'll be doing this for the rest of my life…' pjeva Mark Eitzel na svom posljednjem samostalnom albumu "Klamath" kojeg će u Americi sam distribuirati u nadi da će prodati barem 500 primjeraka kako bi pokrio troškove izdanja.

"Klamath" se bavi starim društvom gubitnika i autorovom kroničnom potrebom za melankolijom. No, sve to još uvijek jako dobro zvuči. Uz potporu par frendova i naoružan samo stihovima, Pro Toolsom i akustičnom gitarom, Mark je uspio snimiti album koji zvuči kao još jedna usputna reinkarnacija American Music Cluba. U biti, "Klamath" je njegov prvi službeni samostalni album nakon najslabijeg albuma "Candy Ass" iz 2005. i rezultira kao mračniji nastavak nakon posljednja dva povratnička albuma snimljena s matičnim bendom. Bez obzira na iscrpljene teme i poznate nam duhove iz prošlosti ovaj je materijal skromnija zamjena za dobre stare AMC.

Nakon što ju je nedavno reinkarnirao na predivnoj "Another Morning" s pretposljednjeg AMC albuma, sveprisutna Kathleen Burns kao da se ponovo šulja po stihovima novog albuma. Pokojna Kathleen ostaje vječna muza i korektiv koji balansira njegove patetične izljeve i sažalijevanje. Tu je i "Ronald Koal Was A Rock Star" koji nije dobar kao "Johnny Mathis' Feet", ali zato "The Blood On My Hands", "I Live In This Place" i "Why I’m Bullshit" mogu slobodno uz bok s AMC uspješnicama.

Nesvakidašnja empatija prema luzerima i konstantno prokazivanje vlastitih propusta ostavljaju gorak okus u ustima, ali te nam čemerne pjesme ujedno daju šansu da prokažemo sami sebe. Mark će radije ispovijedati vlastite slabosti nego okrenuti leđa iskrenosti i očito se moramo pomiriti s time da će zauvijek braniti reputaciju sebe kao gubitnika. Iako je danas žrtva izbuljenosti u vremenu i prostoru, naprosto je nepošteno zanemariti njegov novi album.

Što sam se ono pitao na početku... Čemu ova recenzija? Hh… Pa izgleda da imam novo pitanje – Zašto jedan Mark Eitzel postaje nevidljiv?

www.markeitzel.info markeitzel.blogspot.com